Odlikovanja u svijetu

Odlikovanja, vidljivi znak priznanja za rad, djela ili podvige, izvršene u miru ili ratu, koja, po ocjeni dodjeljivača, zaslužuju javno priznanje i isticanje. Odlikovanja imaju, za razliku od nagrada, prvenstveno moralni značaj, ali u mnogim zemljama nosioci nekih visokih odlikovanja dobivaju i određene privilegije. Svojim simboličnim nazivima, izborom i namjenom, odlikovanja nedvosmisleno odražavaju socijalno-klasni interes onoga tko ih ustanovljuje i dodijeljuje. To potvrđuju i mnogi primjeri djelomičnih izmjena ili potpunog ukidanja starih i ustanovljenja novih odlikovanja u više zemalja i država Evrope i svijeta koje su u svom historijskom razvitku doživljavale manje ili veće društvene promjene ili revolucije. Postoje, uglavnom, dva oblika odlikovanja: medalje (pr. tal. medaglia) i ordeni (pr. lat. ordo: red). Medalje vuku svoje porijeklo još iz antičkog doba, a slične su raznim metalnim ukrasnim predmetima. U rimskoj vojsci takvi nagradni predmeti nazivani su phalerae i bili su dodjeljivani hrabrim i zaslužnim vojnicima. U većini država medalje su odlikovanja, po pravilu, niža po rangu od ordena. Imaju najčešće kružni ili elipsasti oblik, a izrađene su od raznih metalnih legura, katkad i od srebra i zlata, a dosta često su samo posrebrene ili pozlaćene. Nose se obješene na trakama koje se pričvršćuju na grudi.

Ordeni se uvode krajem srednjeg vijeka. Njihov nastanak i naziv u neposrednoj je vezi sa postojanjem raznih viteških i religioznih redova u zemljama zap. Evrope. Pripadnici tih redova imali su pravo da pod određenim uvjetima nose posebne oznake (na odjelu, plaštu, oklopu i si.) i nazivali su se prema nazivima tih oznaka. Za razliku od medalja, ordeni su u većini zemalja brojniji, raznolikiji i kitnjastiji. Oni se također izrađuju od kovina (metala), najčešće plemenitih (srebra i zlata), a mogu biti ukrašeni i dragim kamenjem. Sastoje se iz jednog ili više dijelova. Nose se najčešće na grudima, ali i na lentama (širokim svilenim vrpcama, prebačenim najčešće preko desnog ramena ka lijevom boku) i na ogrlicama ili vrpcama ispod vrata na sredini grudi. Originalna odlikovanja nose se na svečanoj odjeći i u posebno svečanim prilikama. Umjesto njih, u drugim prilikama, mogu se nositi manji, praktičniji znaci koji ih simbolično zamjenjuju. To su: vrpce (lentice), rozete ili minijaturni znaci odlikovanja.

Do XVII st. odlikovanja su vladari dodjeljivali visokom plemstvu. Međutim, u XVIII St., a naročito poslije Francuske revolucije institucija odlikovanja se sve više demokratizira pa se dodjeljivanje odlikovanja sve više počinje uvjetovati stvarnim zaslugama i djelima. Osim podjele odlikovanja na ordene i medalje, u propisima mnogih zemalja postoje podjele na vojna i civilna, na mirnodopska i ratna, kao i na ona koja su namijenjena za domaće ili za strane državljane. Postoje i tzv. "mješovita" odlikovanja koja se mogu dodjeljivati za razne vrste zasluga i domaćima i strancima, kako u miru tako i u ratu. Gotovo u svim državama u kojima postoje odlikovanja, neki ordeni su ustanovljeni u dva ili više stupnjeva (redova). U Evropi se dosta često javljaju ordeni sa pet stupnjeva, a Japan ima ordena sa osam stupnjeva. U nekim državama odlikovana lica plaćaju određene takse za primljeno odlikovanje, a prilikom prijema ordena višeg stupnja vraćaju orden nižeg stupnja. Nije rijetka praksa da su, poslije smrti odlikovane osobe, članovi njegove porodice dužni vratiti negdje sva, a negdje samo određena odlikovanja.

Slika: 1. Orden slona (Danska), 2. Križ Legije časti (Francuska), 3. Indijski dragulj (Indija), 4. Orden krizanteme (Japan), 5. Orden Malteškog viteškog reda. 6. Orden podvezice (Velika Britanija), 7. Orden Lenjina (SSSR), 8. Orden pobjede (SSSR), 9. Orden Legije zaslužnih (SAD), 10. Orden Njemačkog viteškog reda, 11. Orden lava (Nizozemska), 12. Orden za vojničke vrline (Poljska).

 

U većini stranih država postoji više ili manje razvijena institucija odlikovanja. Među njima najveći je broj onih koje imaju odlikovanja i za vojne i za civilne zasluge, kao i za domaće i za strane državljane. Medu najpoznatijim odlikovanjima u stranim zemljama jesu: u Francuskoj — Orden Legije časti (ustanovljen 1802, koji ima 5 redova, a može se dodjeljivati i strancima) i Nacionalni orden zasluga, također sa 5 redova; u Velikoj Britaniji — Orden podvezice (ustanovljen 1348, dodjeljuje se samo uskom krugu visokih zaslužnih ličnosti, prije isključivo visokom plemstvu); svi znaci ovog Ordena moraju se vratiti poslije smrti osobe koja je njime odlikovana; u Danskoj — najviše i najstarije odlikovanje je Orden slona (ustanovljen 1464. i namijenjen za najviše i najzaslužnije domaće i strane ličnosti); u Švedskoj — Orden Serafima (najviše i jedno od najstarijih odlikovanja — iz 1748); u Sovjetskom Savezu — najpoznatija odlikovanja jesu: Orden crvene zastave (ustanovljen 1918), Orden Lenjina (ustanovljen 1930), Medalja "zlatna zvijezda", namijenjena nosiocima počasnog zvanja "Heroj Sovjetskog Saveza", Medalja "srp i čekić" (ustanovljena 1940), za nosioce počasnog zvanja "Heroj socijalističkog rada", Orden pobjede (ustanovljen 1943) itd. Sva ova odlikovanja mogu se dodijeliti i stranim državljanima i imaju samo po jedan red; u Poljskoj — Orden preporoda Poljske (ustanovljen 1921, obnovljen 1944), Orden Grunaldovog križa (ustanovljen 1944), a najstarije odlikovanje je Orden za vojne zasluge (ustanovljen 1792, obnovljen 1919. i 1944); u SAD — postoje odlikovanja samo za vojne zasluge; najpoznatije je Medalja časti, ustanovljena 1861. za mornaricu, a 1862. i za kopnenu vojsku; u Japanu — najviše odlikovanje je Najviši orden krizanteme, a Orden izlazećeg sunca, Orden svete riznice i još neki imaju po 8 redova; u Egiptu — najpoznatiji je Orden Nila, u Tunisu i Gvineji — Orden nezavisnosti, u Meksiku — Orden Aztečkog orla, u Boliviji Orden Andskog orla itd.

Do XVII st. odlikovanja su vladari dodjeljivali visokom plemstvu. Međutim, u XVIII St., a naročito poslije Francuske revolucije institucija odlikovanja se sve više demokratizira pa se dodjeljivanje odlikovanja sve više počinje uvjetovati stvarnim zaslugama i djelima. Osim podjele odlikovanja na ordene i medalje, u propisima mnogih zemalja postoje podjele na vojna i civilna, na mirnodopska i ratna, kao i na ona koja su namijenjena za domaće ili za strane državljane. Postoje i tzv. "mješovita" odlikovanja koja se mogu dodjeljivati za razne vrste zasluga i domaćima i strancima, kako u miru tako i u ratu. Gotovo u svim državama u kojima postoje odlikovanja, neki ordeni su ustanovljeni u dva ili više stupnjeva (redova). U Evropi se dosta često javljaju ordeni sa pet stupnjeva, a Japan ima ordena sa osam stupnjeva. U nekim državama odlikovana lica plaćaju određene takse za primljeno odlikovanje, a prilikom prijema ordena višeg stupnja vraćaju orden nižeg stupnja. Nije rijetka praksa da su, poslije smrti odlikovane osobe, članovi njegove porodice dužni vratiti negdje sva, a negdje samo određena odlikovanja.

Izvor: Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1980.

Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja i značaka
Otkup ordenja i drugih odlikovanja - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr

Ustanovljavanje ordena narodnog heroja

Prije ustanovljavanja Ordena narodnog heroja postojalo je zvanje narodnog heroja, koje je ustanovljeno u prvoj godini narodnooslobodilačkog rata (Bilten Vrhovnog štaba br. 12-13 za decembar 1941. - januar 1942. godine).

Od početka narodnooslobodilačke borbe do ustanovljenja Ordena, zvanje narodnog heroja imala su 22 pripadnika Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Ukazom o ustanovljenju Ordena narodnog heroja istovremeno je riješeno da svi borci, komandiri, komandanti i politički komesari koji su do tada nosili zvanje narodnog heroja dobiju Orden narodnog heroja.

Orden narodnog heroja ustanovljen je Ukazom Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije o odlikovanjima u narodnooslobodilačkoj borbi od 15. avgusta 1943. godine.

Njime se odlikuju borci i rukovodioci Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije koji su se istakli besprimjernim heroizmom u borbi protiv narodnih neprijatelja i kao takvi predstavljaju oličenje junaštva, ponosa i slave naše nove vojske, i koji su i po svojim karakternim osobinama čisti, svijetli i omiljeni u vojsci i narodu.

Do Drugog zasjedanja AVNOJ-a, 29. novembra 1943. godine, odluke o proglašenju narodnih heroja donosio je Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije na prijedlog Vrhovnog štaba. Od 1945. godine, proglašavanje narodnih heroja vršio je Prezidijum Narodne skupštine FNRJ, a od početka 1953. godine - predsjednik FNRJ.

Do danas, Ordenom narodnog heroja odlikovano je 1.322 borca i rukovodioca Narodnooslo-bodilačke vojske Jugoslavije (1.235 muškaraca i 87 žena).

Na prijedlog Vrhovnog štaba (Bilten Vrhovnog štaba br. 14-15 za februar-mart 1942. godine) CK KPJ je svojom odlukom od februara 1942. godine proglasio Petra Lekovića za prvog narodnog heroja Jugoslavije, još za njegova života.

Izvor: Herojima revolucije u ratu i miru, Zadrugar, Sarajevo, 1980.
Slika: Wikipedija

Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja i značaka
Otkup ordena narodnog heroja - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr

Barbarski novci

U zadnjih pola stoljeća pokazuju numizmatičari i sabirači sve veći interes za tzv. barbarske novce.

Barbarski novci dobili su taj naziv iz dva razloga: prvi je taj što nisu u slici i oznakama odgovarali klasičnim grčkim i rimskim monetama, već su najčešće bili bez ikakvih oznaka, a slike grubo (barbarski) izrađene uz dodatke raznih fantastičnih i nerazumljivih figura. Drugi je razlog što su ih kovali narodi (plemena) koji su nazivani barbarima.

Barbarima su nazivali stari Grci sve nehelenske narode i plemena. Kasnije su taj naziv preuzeli Rimljani za narode i plemena izvan grčko-rimskog kulturnog područja.

Već u početku 17. stoljeća, pored nalaza klasičnih novaca, nailazilo se u Francuskoj i susjednim zemljama na barbarske novce. Kako zbog svoga izgleda nisu tada bili interesantni za sabirače, dali su im naziv po prastanovnicima Francuske "galski novci" i slali ih u muzej u Pariz. Tako i danas kabinet Nacionalne biblioteke u Parizu ima najveću zbirku barbarskih novaca na svijetu.

Pretpostavka da su Gali odnosno Kelti (kako su ih nazivali Grci) bili kovači tih "barbara" pokazala se točnom. Kasnija su arheološka i numizmatička ispitivanja (pokazala da su keltska plemena u Evropi početkom 2. stolj. pr.n.e. posjedovala već izvjestan stupanj ekonomske kulture, koji je kao neminovnu potrebu sve življe trgovine nametnuo upotrebu vlastitog novca u razmjeni dobara.

Činjenica je da su Kelti bili prvi od barbara koji su kovali svoje novce.

Tko su bili Kelti ili Gali (kako su ih nazivali Rimljani) i odakle su došli?

Sve što se o Keltima znalo, do prije nekih stotinu godina, zahvaljujemo spisima starih grčkih i rimskih putopisaca i historičara, počev od 5. stolj. pr.n.e. Neki od njih su i puto-vali sa trgovcima i proučavali život i običaje Kelta. Tako zapravo Kelti tek u 5, stolj.pr.n.e. ulaze u historiju. Doba prije toga i prošlost Kelta bili su, do arheoloških otkrića u najnovije vrijeme, nepoznati. Razlog tome, zašto osim artefakta materijalne kulture i novaca nije od Kelta ostalo nikakvih pisanih spomenika, doznajemo iz spisa Julija Cezara "O galskom ratu". U tim memoarima svoga 9-godišnjeg ratovanja u Galiji Cezar je zabilježio mnogo interesantnih podataka o Galima (Keltima). Među ostalima i taj, da je Galima branila njihova religija i svećenici (druidi) da stavljaju bilo što napismeno. Tako Kelti nisu imali ni svog alfabeta ni pisma već su sve događaje, predaje i junačke pjesme morali učiti napamet. Samo u saobraćaju sa ostalim narodima, služili su se njihovi kraljevi i knezovi grčkim pismom. Vjerojatno uz pomoć pisara Grka. Tako su stoljeća života i djelovanja tog interesantnog i talentiranog naroda ostala za nas nepoznata.

Početkom 19. stolj. poslije napoleonskih ratova, Evropa se oporavlja, obnavlja i izgrađuje. Popravljaju se i grade ceste, vrše se melioracije, grade objekti i gradovi. Kod zemljanih ra-dova dolazi do brojnih i značajnih arheoloških otkrića i nalaza iz prošlih epoha. Većina muzeja Evrope pune se tim materijalima. No prošlo je skoro jedno stoljeće, dok se taj materijal počeo sistematizirati i proučavati. Tako je arheologija tek prije ne-kih 50 godina počela skidati zavjesu sa, do tada nepoznate, po-vijesti keltskih plemena. Nije moguće iznijeti u okviru jednoga članka, rezultate tih istraživanja koji i danas nisu do kraja obrađeni. U tim je istraživanjima veliku ulogu imala i numizmatika. Nema gotovo područja Evrope gdje se nije našlo keltskih novaca.

Među učenjacima postoje razna gledišta o porijeklu i ulozi keltskih plemena u Evropi željeznog doba. Po ostacima materijalne kulture i komparativnom filologijom smatra se da su praoci Kelta bili dio velike porodice indoevropskih naroda, čija je kolijevka u dalekim područjima istočne Evrope i Azije.

Ti su narodi vjerojatno između 3000-2000 god.pr.n.e. imali još zajednički jezik, koji se je kod seoba prema zapadu počeo dife-rencirati. Tako je keltski jezik predstavljao najzapadniju grupu sa dosta sličnosti italskim jezicima uz nešto germanskih primjesa. I danas još otprilike 2 milijuna ljudi govore keltskim narječjima u Irskoj, Škotskoj, Walesu i Bretanji.

Proučavanjem ostataka materijalne kulture kao: grobova, grobnih žara, keramike, oruđa, oružja, nakita itd. uspjelo je- arheolozima utvrditi da su indoevropska plemena počela sa seobama prema zapadu krajem neolitskog doba. Tako su Dorani pošli obalama Crnog mora i uz Vardar u Grčku, Itali, Veneti i Iliri na jug prema Italiji i obalama Jadrana. Lužičani i Iliri na zapad sve do Rajne a Germani od sjevernog obratnika do polarnog kruga. O Keltima u to doba nema tragova. Neki učenjaci smatraju da su tzv. Protokelti nastali miješanjem Lužičana, Ilira i Germana koji su se nastanili oko Rajne, Majne i gornjeg Dunava. To područje smatra se pradomovinom Kelta. Poznati španjolski arheolog J.Bosch-Gimpera pokušao je dokazati da su Protokelti već u 9. stolj. pr.n.e. došli u Francusku i Španiju, a u 8. stolj. bili u Britaniji. Već u 5. stolj. pr.n.e. imali su Kelti (Gali) u Francuskoj (prema starim piscima) za ono doba zamjernu kulturu. Svojom izvanrednom darovitošću i smislom za organizaciju postali su ubrzo od pastirskih nomada ratari i stočari. Pored toga što su obrađivali najplodnije doline, posvetili su se iskorištavanju i drugih prirodnih bogatstava kao šuma i rudnog blaga. Nije dokazano da su bili prvi koji su pronašli postupak topljenja željezne rudače. Vjerojatno su to bili Iliri, ali su Kelti tu vještinu usavršili do metalurgije i bili prvi obrtnici-kovači željeznog oruđa i oružja. Ubrzo su shvatili pred-nost tvrđih, dugih mačeva od željeza pred onima od mekše bronce, kojima su se služila plemena brončanog doba. To je bio jedan od povoda njihove ekspanzije i vojne premoći, kad su tokom 4. i 3. stoljeća pr.n.e. pokorili dobar dio Evrope i Balkana.

Stari pisci opisuju Kelte i kao nemirne, pustolovne i hrabre ratnike, koji su rado odlazili u strane službe kao plaćenici. Tako su i dobili naziv "Plaćenici starog vijeka".

Koji su faktori bili odlučujući da su Kelti početkom 4.stolj. pr.n.e. pošli iz svoje pradomovine istočne Francuske, gornje Rajne, gornjeg i srednjeg Dunava na velike osvajačke pohode širom Evrope, nije utvrđeno. Jedan od razloga je navodno bila prenapučenost. Ali prirođena im želja za avanturama i ratovanjem, kao i svijest o premoći željeznog oružja, sigurno su odigrali veliku ulogu. Zato su lako osvajali i pokoravali narode koji su im bili na putu.

U to doba jedan dio Kelta polazi na zapad kroz Francusku, ne dirajući mnogo tamo već od 9. stolj.pr.n.e. naseljena keltska plemena. Dio njih prešavši Pireneje dolazi u Španiju, a drugi na obale Britanije. U isto vrijeme pleme Boji polazi na istok i zaposjeda Češku i Moravsku. Nešto kasnije polaze neka plemena iz Francuske, te preko Alpa provaljuju u Italiju, gdje pod vodstvom Brena 387. pr.n.e. pljačkaju i pale Rim. Kako nisu mogli osvojiti utvrđeni Kapitol (Kapitolinske guske), polaze dalje na jug sve do Sicilije. Tamo već oslabljeni, stupaju u službu Dioniza I Sirakuškog kao plaćenici.

Ovo je bila tek prva invazija keltskih plemena u Italiju. 'U valovima' dolaze jedni za drugima i nastanjuju se u gornjoj Italiji i dolini rijeke Pada. Tamo ratuju sa Venetima i Etruščanima te tako olakšavaju situaciju mladoj rimskoj naciji (Latinima) kojoj je moć na pomolu. Početkom 3. stolj. nalazimo keltska plemena u Slovačkoj, Rumunjskoj, Galiciji i Rusiji sve do Kijeva i obala Crnog mora. Jedan dio njih spušta se uz Dunav preko Madžarske na Balkan. Zadržani ovdje od hrabrih plemena Ilira i Dačana, šalju poslanstva Aleksandru Velikom i  sklapaju 335. i 324. god. s njim savez proti Ilira te dolaze kao plaćenici u njegovu vojsku. No poslije iznenadne smrti Aleksandra, kad se njegov imperij počeo raspadati, upadaju Kelti u Makedoniju i preko Grčke, paleći i pljačkajući, razišli se po jugu Balkana sve do Helesponta. Razbijeni u Grčkoj, jedan dio odlazi u Trakiju prema Crnom moru, veći dio se vraća na sjever i naseljava obale Vardara, Save i Dunava te istočnu Bosnu. Treći dio prelazi Bospor i u Maloj Aziji osniva tzv. Galatsko carstvo, koje se održalo sve do okupacije M. Azije po Rimljanima.

Početkom 2. stolj. pr.n.e. nastaje stanovito zatišje u keltskim ratovanjima. Kelti ostaju u zemljama koje su zaposjeli, kao vladajući sloj. Ipak se po vremenu miješaju sa pokorenima te tako nastaju nove generacije Keltoibera, Keltogala, Keltobrita, Keltogermana, Keltoilira, Keltodačana i Keltoskita na obalama Crnog mora. Svagdje daju svoj pečat kulturi željeznog doba (La Tene).

Počevši od Galije, koju već od 5.stolj.pr.n.e. stari pisci smatraju ratarskom zemljom i koja je razvila trgovinu sa susjednim zemljama, Kelti nastoje u osvojenim krajevima da no-madska plemena pretvore u ratare i stočare sa stalnim ubikacijama. Dovoljno je spomenuti da su donijeli upotrebu željeznog pluga u krajeve koji su prije orali zemlju sa jelenskim rogovima. Čekić, nakovanj, kliješta, čavli, željezne vile i grablje, budak i sjekira samo su najznačajniji praktični proizvodi keltske metalurgije. U tu svrhu iskorištavali su željeznu rudaču iz rudnika Francuske, Njemačke, Češke, Norikuma, Madžarske, Rumunjske i Balkana.

Sve veće potrebe za oruđem, oružjem, keramikom i nakitom zahtijevale su formiranje obrtničkog staleža ljevača, ko-vača, lončara, kožara itd. Kako su trgovali ne samo u vlastitim zemljama već svoje proizvode i izvozili, bili su prisiljeni osnivati središta obrta i trgovine, koja su bila utvrđena i zaštićena od eventualnih neprijatelja. Tako nastaju u početku 2. .stolj.pr.n.e. utvrđeni gradići, koje su Rimljani zvali "opidum", a Kelti nazivali "--dunum" , što je značilo "utvrda" (npr. Singidunum, današnji Beograd koji su osnovali keltski Skordisci).

Kelti su ubrzo shvatili prednost novca u trgovini i vrlo vjerojatno se već prije 3. st. pr.n.e. služili novcima grčkih kolonija, a kasnije i rimskim.

Najstarija od grčkih kolonija zapadnog Sredozemlja Massalia (današnji Marseille) nalazila se na jugu Galije. Osnovana još u 6.stolj. pr.n.e. predstavljala je važno uporište grčke trgovine. Kasnije osnivaju Grci nedaleko Massalije, na istočnoj obali španije, dvije kolonije Rhode i Emporiae. U početku se Massalia kao i Rhode i Emporiae služe grčkim odnosno sicilsko-grčkim novcima. U 4.stolj. počinju sa kovanjem vlastitih novaca.

Na obalama Afrike postojale su već otprije brojne feničke kolonije od kojih je najvažnija bila Kartaga. Bogatstvo i vojna moć Kartage počela je ugrožavati grčke kolonije u Španiji, Siciliji i južnoj Italiji. Na drugoj strani raste moć Rima koji je poslije bitke kod Sentinuma 296.g.pr.n.e. postao gospodar Italije. Grčke kolonije južne Italije i Sicilije, ugrožavane od Kartažana, zovu u pomoć Rimljane. Tako počinje prvi punski rat (264-24l) u kojem korist izvlače Rimljani. U drugom punskom ratu (218-201) poznatom po podvizima Hanibala u Italiji, pobjeđuju na kraju Rimljani i nameću Kartagi teške uslove. Među ostalim Rimljani prisvajaju sebi pravo zaštite grčkih kolonija u Španiji da bi na kraju 201.pr.n.e. definitivno zaposjeli južnu špahiju. Tu počinje rimska kolonizacija. Rimski tr-govci po malo ali uporno preuzimaju uloge Grka. Trguju ne samo sa plemenima Španije već prodirui u Galiju. Tako galski Kelti upoznavaju rimski denar i zlatni stater Filipa II Makedonskog. Kad su oslabljene grčke kolonije prestale sa kovanjem svojih novaca, bili su Gali prisiljeni da osnivaju kovnice vlastitih novaca.

Poznato je kako su barbarski nepismeni narodi nepovjer-ljivi prema stranom novcu. (Bigati i serati za Germane, usjekline na novcu, talir Marije Terezije kod Etiopljana). Da ne prekinu kontinuitet i održe vrijednost novca, Kelti u Galiji kuju, imitacije grčkih novaca, rimskog denara i zlatnog statera Filipa II Makedonskog. Kod toga su im dobro poslužili kovničari grčkih kolonija koji su ostali bez posla. I zato su prve imita-cije skoro potpuno jednake u materijalu, težini i slikama origi-nalu. Već njihovi učenici nemaju te vještine i slike na novcima se barbariziraju, Zato su za keltsko-barbarsku numografiju zna-čajne slijedeće činjenice:

  • Svi keltski novci širom Evrope su imitacije grčkihi rimskih novaca. Iznimku nalazimo kod plemena Boja u Češkoj, koji su kovali i tzv. zlatne zdjelice i školjkice, kao svoj originalni doprinos barbarskoj numizmatici.
  • Drugo, što se kovovi više udaljuju od početnih kovnica prostorno i vremenski, to su slike sve više barbarizirane, a težina i materijal novaca sve slabiji. Uz to na slikama novaca dolazi do izražaja Keltima svojstven smisao za ukrašavanjem slobodnih površina na novcu raznim fantastičnim likovima, šarama i znakovima, čije značenje ni danas nije protumačeno. Kasniji novci nose natpise latinskim slovima. Da li su to imena knezova ili kovničara teško je utvrditi.
  • Treće, na zapadu Evrope i Češkoj prevladavaju novci od zlata, dok u istočnoj i na Balkanu od srebra. Razlog tome, smatraju stručnjaci, bilo je bogatstvo zlatonosnog pijeska u rijekama Galije i Češke kojeg su Kelti ispirali na način koji se do danas održao tj. hvatanjem na dlake životinjskih koža. Međutim, ogranci Karpata u Madžarskoj i Rumunjskoj te gorje Balkana obilovali su srebrnim rudama, koje su Kelti kao vješti metalurzi obilno iskorištavali.

 

Keltsko-barbarske kovove dijelimo u tri velike skupine; Zapadno-evropsku koja je obuhvaćala Španiju, Galiju, Britaniju i dio Njemačke. Srednja je zahvaćala Švicarsku, gornje Podunavlje, Norikum, Češku i dio Slovačke. Istočna skupina zauzimala je područje Slovačke, Madžarske, Panonije, Erdelja, Rumunjske i Balkana.

U zapadnoj skupini područje Španije i južne Galije pri-pada imitacijama grčkih drahma i rimskih denara, dok srednja i sjeverna Galija i Britanija te dio Švicarske (Helveti) kuju imitacije zlatnog statera Filipa II Makedonskog. Srednja skupini ima kovove koji se razvijaju pod utjecajem Galije ali i istočnih kovova. Uz to u Češkoj keltski Boji kuju svoje originalne zlatne zdjelice i školjkice. U istočnoj skupini koja posebno interesira nas, razlikujemo dva velika područja: Područje imitacija srebrne tetradrahme Filipa II Makedonskog, koje obuhvaća veći dio Balkana, Panoniju, Madžarsku, Erdelj, dio Rumunjske i dio Slovačke. Prema istoku nalazilo se područje imitacija atičke tetradrahme Aleksandra Velikog, Filipa III, Thasosa i I provincije Makedonije (Protes Makeđonon), koje se protezalo na Trakiju (Bugarsku), Daciju (ist. Rumunjska) i obale Crnog mora.

Kako je u barbarskim kovovima zlatni i srebrni novac Filipa II Makedonskog imao najvažniju ulogu, potrebno je o tome nešto više reći.

Filip II Makedonski (359-336.g.) osnivač je makedonskog imperija. Kad je osvojio najveći dio Grčke, domogao se 357.g. pr.n.e. kovnica Amphipolis i Krenide te uz to postao vlasnikom zlatom i srebrom bogatih rudnika u gorju Pangaiona. Amphipolis otprije poznata grčka kovnica mijenja ime, u čast Filipa II u Filippoi. U početku daje Filip II kovati srebrne tetradrahme feničke mjere od 14,55 gr sa likom Zeusa elijskog na aversu i kraljevskim jahačem, ogrnutim plaštem sa šeširom na glavi te podignutom desnicom, na reversu (sl.1.). Međutim, već 356.g. poslije pobjede Filipa II na olimpijskim igrama, mijenja se slika na reversu. na konju koji ide udesno, jaše goli mladić sa grančicom palme u desnoj ruci - olimpijski pobjednik (sl.2). Ovo će kasnije biti prototip za sve barbarske imitacije u srebru i bakru.

Osnivajući centar za preradu zlata i srebra, povećava Filip II broj kovnica i daje kovati, zlatne statere atičke mjere od 8,72 gr sa glavom Apolona na aversu i bigom na reversu (sl. 3.). Samo zlatnih statera kovano je navodno oko 200.000 godišnje, što za ono doba i tehniku kovanja predstavlja impozantnu brojku. Taj krasni novac, kako ćemo kasnije vidjeti, pronio je slavu Filipa II dalje i dulje nego svi njegovi državnički uspjesi. Kod toga je interesantna valutna politika Filipa II. 

Zlatni stater upotrebljavao se samo za izvoz i vanjsku trgovinu. Bio je osobito rado primana valuta u Rimu a kolao je Sredozemljem, Italijom, Galijom i čak do Britanije. Srebrna pak tetradrahma služila je za plaćanja u zemlji i na Balkanu. S njima je Filip II plaćao svoje vojnike.pa tako i plaćenike barbare, koji su se na njih naučili i rado ih primali. Tako se s pravom može reći da su ljepota i kvaliteta zlatnih i srebrnih "filipera" te ogromna prostranstva njihove cirkulacije, načinila prvom svjetskom valutom. Stoga je i shvatljivo da su barbari zapada imitirali zlatni stater, a oni na isteku Evrope i Balkanu tetradrahmu Filipa II.

Već smo spomenuli činjenicu da su primitivni narodi nepovjerljivi prema nepoznatom novcu. Ovo je, izgleda, bio glavni razlog što su nasljednici Filipa II i poslije njegove smrti još skoro 150 godina nastavili sa kovanjem srebrnih tetradrahmi. Kovanje je prestalo propašću makedonskog carstva 168. pr.n.e. kad je rimski konzul Emilije Paulo, poslije bitke kod Pydne likvidirao carstvo i kovnice te velike količine zlata i srebra odvukao u Rim.

Sin Filipa II Aleksandar Veliki (336-323.g.j kovao je također svoj zlatni stater (Nike) kao i tetradrahme sa glavom Herakla. Nike-stater (kovan u Maloj Aziji) bio je vrlo tražen na Orijentu i uspješno istisnuo perzijski "dareikos", ali u Evropi i među barbarima nije mogao potamniti slavu "filipera". Logično je da je prestanak kovanja filipera u Makedoniji poslije 168.g. prinudio barbare da osnivaju vlastite kovnice. Ovo se i vremenski poklapa, jer je keltsko kovanje na zapadu počelo u prvoj polovici 2. stolj. pr.n.e., a na istoku (Balkan) nešto kasnije.

U mnogobrojnim i bogatim nalazima barbarskih novaca po Evropi našlo se razmjerno malo originalnih zlatnih i srebrnih filipera. Ovo se tumači tako, da su Kelti osvojivši umijeće kovanja novaca, pretapali originale u materijal za svoje kovove.

Postupak lijevanja osnove, rezanja kalupa i kovanje novca naučili su Kelti od grčkih i makedonskih kovničara. Ti majstori su i kovali prve imitacije, koje se vrlo malo razlikuju od originala. No njihovi učenici barbari nisu svladali te vještine, tako da su slike glave Zeusa često fantastično stilizirane i pored toga stavljaju na slobodne površine novca razne ukrase, karakteristične za kasno latensko doba.

Na zapadu Evrope i kod čeških Boja kao materijal prevladava u početku zlato, dobivano iz riječnog pijeska. Ali već poslije par decenija kuju se u Galiji zlatnici iz elektrona tj. mješavine zlata sa srebrom (3:2) da bi nešto kasnije, osobito zap. Galiji i Švicarskoj kovali iz tzv. bijelog zlata, mješavine zlata sa srebrom (2:5). U nekim krajevima Galije miješaju zlato sa bakrom kao tzv. crveno zlato, inače u starom vijeku vrlo rijetka pojava. Iz svega navedenog vidi se da su Gali ono doba bili vješti metalurzi. U teškim vremenima ratova i seoba u pomanjkanju plemenitih kovina, miješaju bakar sa kositrom i lijevaju u kalupe od gline. Ti su novci u francuskoj numizmatici dobili naziv "potin". Vjerojatno je to bio nadomjestak za srebrni novac. Kako su početkom 1.stolj. borbe sa Rimljanima i Germanima sve češće, ponestaje zlata i srebra, to se novci kuju od bakra, a težina im pada sve niže.

Ako je teško snalaziti se u metrologiji i nominalama grčkih i rimskih novaca, to je kod keltsko-barbarskih gotovo nemoguće. Naročito zato što nam nisu poznati ni nazivi novaca kod barbara. Pokušavali su to za zapad A.Blanchet, za srednju Evropu R.Paulsen, K.Castelin i dr., a za istočnu K.Pink.

Još jedno pitanje treba objasniti. Kako je zlatni stater Filipa II Makedonskog dospio do Galije i postao uzorak za imitacije galskih i barbarskih zlatnika? 

Kad je Filip II u drugoj polovici 3. stolj. pr.n.e. ba-cio na tržište svoje zlatnike, Rimljani još nisu kovali svoj zlatni novac. Stoga je razumljivo da se taj krasni zlatni stater kupuje u Rimu na veliko. Kad su Rimljani poslije II. punskog rata zauzeli obale Španije, počeli su trgovati i sa Galijom. Nije to išlo lako jer su Gali u punskom ratu pomagali Hanibalu protiv Rima. No poznata taktika Rimljana, gdje nisu mogli silom tamo su prodirali mitom, imala je uspjeha. Podmićivanjem plemenskih poglavica i knezova osiguravali su trgovinu i svoj utjecaj. Tako Strabon piše da je Luernios, otac poznatog kralja Arverna Bituitusa, inače velikog protivnika Rimljana, posjedovao velike količine zlatnih i srebrnih novaca. To su u ono doba mogli biti samo novci dobiveni od Rimljana, koji su već okupirali bili Makedoniju i odande odvukli velike količine zlatnih i srebrnih novaca.

Arverni su u to doba bili jedno od najmoćnijih plemena u srednjoj Galiji. I upravo kod njih i susjeda im Sekvanaca, Eduanaca i Lemovika javljaju se prve imitacije statera Filipa II u prvoj polovici 2. stolj.pr.n.e., koje predsta vijaju najranije i najbolje imitacije.

Vratimo se na početak kovanja novca.

Smatra se da su Grci u Lidiji (M. Azija) početkom 7.stolj.pr.n.e. prvi počeli kovati novac. Najstarija grčka kolonija na jugu Galije Massilia (današnji Marseille) osnovana je u 6.stolj Nedugo iza toga osnovali su Grci iz Massilie dvije filijale na sjeveroistočnoj obali Španije (iberskog poluotoka). Rhode i Emporie. Sve do 4. stolj. pr.n.e. služile su se sve tri kolonije grčkim novcem, kad su počeli kovati vlastite novce manjih nominala.

Grci, kao vrsni trgovci, šire svoju trgovinu po Galiji i tako galski barbari upoznavaju novac kao vrlo praktično sredstvo za izmjenu dobara. Tako je vjerojatno da su se i Gali služili grčkim novcima, sve do početka 2.stolj.pr.n.e. kad su Rimljani zauzeli grčke kolonije i likvidirali kovnice u njima. Tada su Gali bili prisiljeni da počnu sa kovanjem vlastitih novaca, imitacija grčkih drahma i rimskog denara.

Smatra se da su keltska plemena sa istočnih obala Španije (Keltoiberi) i južne Galije prvi od barbara kovali vlastite novce u prvoj polovici 2.stolj.pr.n.e.

Uzorci za tzv. keltoiberske kovove uzeti su iz Rhode i Emporie. Srebrna drahma iz Rhode ima na aversu glavu sirakuške Nimfe a na reversu stiliziranu ružu sa 4 latice, grb grada Rhode (Sl.4). Taj novac je uzorak za tzv. križare plemena Tektosaga u jugozapadnoj Galiji. I dok se tih novaca nalazilo samo sjeverno od Pireneja, to je novac iz Emporie bio uzorak za kelto-iberske imitacije u Španiji.

Križari Tektosaga dobili su naziv po imitaciji ruže sa drahme iz Rhode, koju su barbari pretvorili u križ a polja između križa ispunili raznim simbolima. I glava na aversu je barbarizirana i često fantastično stilizirana (sl.5). Nalazišta tih križara protežu se od gornje Garonne u Francuskoj do Voralberga i Bodenskog jezera te dalje na istok do Panonije. Ovo pokazuje, a i historijski podaci govore o tome, da su pleme Tektosaga iz svoje stare postojbine u okolici Toulose selili i putovali sjeverno od Alpi do tzv. Heroinske šume (Cezar) a drugi dio njih do Norikuma, Panonije i Ilirije. Od tih križara postoje tri tipa. Prvi kao nepravilni kvadrat, koji su nađeni samo u Francuskoj. Drugi okrugli, nešto veći u južnoj Njemačkoj (Heroinska šuma), a treći tip okrugli ali manji na područjima nekadašnjeg Norikuma (Koruška, Štajerska, Slovenija i sjev. Hrvatska).

Drahrne iz Emporie nose na aversu također glavu sirakuške Nimfe, koja na nekim kovovima ima muške crte lica (Hieros II Sirakuški?) a na reversu lik Pegaza u trku (sl.6).

Početkom 2. stolj. kad su Rimljani već u Španiji, kuju Keltoiberi pored imitacija drahme i velike bronce po italskim nominalama. Na aversu je glava Minerve ili Rome a na reversu za as Pegar (Sl.7), za semis bik, triens vodeni konj, kvadrans lav, sekstans konj, uncu vepar i semiuncu delfin. Pored toga stavljaju natpise u keltoiberskom pismu. Smatra se da je ovo kovanje bilo uz dozvolu Rimljana, jer je poslije neuspjele pobune Kelto-ibera protiv Rimljana i pada Numantije 133. g.pr.n.e. to kovanje potpuno prestalo.

Grčka kolonija-matica Massalia (Marseille) osnovana u 6. stolj. počinje u 4. stolj. sa kovanjem vlastitih novaca. Srebrna drahma sa glavom Nimfe na aversu i lavom na reversu te natpisom ΜΑΣΣΑ (sl.8). Kasnije nimfu zamjenjuje Artemida a lav je u poziciji napada. Natpis je potpun ΜΑΣΣΑΛΙΗΩΝ. U bakru je kovan novac sa glavom Apolona na aversu i bikom na reversu prema uzorcima iz Sicilije i južne Italije 3.stolj.pr.n.e. Barbarske Imitacije tih novaca su vrlo brojne i raznih tipova. Područje kolanja je vrlo široko. Izgleda da je svako veće pleme kovalo svoje novce. Našlo ih se i u zap. Francuskoj, no glavna su nalazišta ist. Francuska, Švicarska i gor. Italija. Imitirajući natpise na iberskom stavijaju i barbari natpise ali latinskim slovima. Da li su to imena vladara ili kovničara nije poznato. Doba kovanja stavlja se između 120-60 . pr.n.e. Bakrenjaka sa bikom na reversu našlo se naročito u nekadašnjem keltskom trgovačkom centru Bibracte u ist. Francuskoj. Našlo ih se u švicarskoj i južnoj Njemačkoj pa čak i u velikom nalazu u Stradonicama u Češkoj, kao dokaz trgovačkih veza između Galije i Češke. 

Posebno mjesto zauzimlju novci iz tzv. "pontina". Nisu kovani već lijevani iz smjese bakra sa mnogo kositra, u nizove kalupa. Iz kalupa su vađeni sječenjem tako da se na njima vide tragovi toga. Lijevani su vrlo vjerojatno kao nadomjestak za srebrni novac u doba, kad je na tim područjima Galije uzmanjkalo srebrne rude (Sl.9). Najstariji od njih nose neke karykteristike novca iz Massalie a potječu sa područja plemena Sekvanaca. Našlo ih se, međutim, i u Švicarskoj te južnoj Bavarskoj (Opidium Maching). Pored toga lijevali su ih i plemena Catalauni, Remi, Leuci i Senoni tako da se tih novaca našlo na područjima rijeka Meuse i Mosele a i preko Rajne u zap. Njemačkoj. 

I dok su plemena južne Galije imitirali novce Massalie, Rhode, Emporie i iberskih kovova to je srednja i sjeverna Galija prvenstveno kovala imitacije zlatnog statera Filipa II Makedonskog. Kako je do toga došlo spomenuto je već naprijed. Kod toga je značajna legenda o kralju Arverna Luerniosu. Arverni su u to doba bili najmoćnije pleme u Galiji. Posjedovali su osim Auvergne i područja na jugu do Lyona, na sjeveru do Seine a na istoku do Ženevskog jezera. Stari putopisci, koji pišu o Galiji, ističu bogatstvo zlatonosnog pijeska u rijekama Galije onog doba. Srebra je bilo znatno manje.

Prvi zlatnici i ako nešto barbarizirani bili su u slici, materijalu i težini gotovo kopija originala (sl.10). Kasnije dolazi do pogoršanja u svim pravcima, što je sudbina, svih barbarskih novaca. Od Arverna preuzimaju ga Edui, Sekvani, Alobrogi i Helveti a dopire do Bretanje i sjeverne Galije. Naravno, što dalje od centra (Arverni) to su imitacije više barbarskije a slike i težine sve slabije. Kod toga se moze pratiti (De la Tour) iživljavanje bujne fantazije Keltogala u dodavanju raznih fantastičnih likova i bizarnih ukrasa. Ovako izmijenjen ali u biti ipak Filipov stater dolazi i biva kovan i u Britaniji.

Za srebrni novac koji su kovali kasnije, u prvoj polovici 1.stolj.pr.n.e. uzeli su za uzorak rimski republikanski denar (Sl.ll). Kako su u to vrijeme kolali rimski denari raznih tipova to je teško reći, koji je od njih poslužio za uzorak. Izgleda da se je barbarskim majstorima najviše svidio onaj, koji je na reversu imao Dioskure jahače. Tako je nastala imitacija sa glavom Bellone na aversu i jahačem sa kopljem na reversu (Sl.12). Često se na jednoj ili s obje strane nalaze natpisi latinskim slovima kao Kal, Kaledu, Kaleteđu, Dub, Dubnorex itd. Značenje tih imena nije poznato iako su npr. Arverni kasnije kovali stater iz bijelog zlata sa natpisom Vercingetirix, poznatom historijskom ličnosti. Težina srebrnih imitacija kretala se oko 2 gr. Izgleda da su prvi kovali ovakve srebrnjake Arverni, Edui i Sekvani koji su trgovinom preko Helvetije i gor. Italije najprije upoznali rimski denar.

Bakrenog novca kovano je u srednjoj i sjevernoj Galiji također mnogo. Međutim, na tom području nema izrazitog uzorka za bakar. Našlo se bakrenjaka koji su imali slike zlatnog statera a vrlo mnogo imitacija rimskog denara. Većinom su ti bakrenjaci lokalnih tipova sa najrazličitijim slikama keltogalske fantastike.

Srednja skupina, koju sačinjavaju Švicarska i okolne zemlje, stajala je zbog geografskog položaja pod utjecajima zapada, istoka i juga. Ovo je činjenica, jer su nađeni tragovi žive trgovine između Galije i Italije preko Alpa i alpskim dolinama do Inna, osobito krajem latenskog doba kad Kelti osnivaju stalne utvrđene naseobine (Opidum) da bi se osigurali od neprijatelja, a i sa svrhom unapređenja obrta i trgovine. Sa zapada stalno dolaze galski utjecaji. Na Sv. Bernharđu npr. nađeno je keltsko svetište sa imitacijama novca Massalie. Za numizmatiku je najinteresantnija zapadna Švicarska koju su nastavali Helveti. Bilo je to područje stare keltske kulture. Preko tog područja prelazile su važne ceste iz gor. Italije preko Sv. Bernharda prema Galiji i ona preko Vindonisse na Bođensko jezero i Rajnu. Trgovina između Italije, Galije i južne Njemačke bila je vrlo živa. Zato se na tim područjima našlo raznih novaca. Zlatni stater Arverna dobiva u Helvetiji oblik zdjelice a kovina je tzv. bijelo zlato. Mnogo je nađeno i zlatnih zdjelica kakve su kovali Boji u Češkoj.

Zbog toga područje Švicarske predstavlja šarenilo novaca barbarsko-keltskih plemena, koja su je nastavala i prelazila preko nje. Ipak se na širem području srednje Evrope ističe jedno keltsko pleme svojim posebnim odlikama pa tako i novcem.

Bilo je to pleme Boji, koji su veo u 4.stolj.pr.n.e. krenuli iz Galije na istok, prešli Suđete i naselili se u Češkoj. Drugi dio njih spustili su se u gor. Italiju i navodno bili osnivači Akvileje. Tamo su vodili teške borbe sa Rimljanima i oko 190.pr.n.e. poraženi povukli se svojoj subraći u Češku. Boraveći u gor. Italiji Boji su upoznali novac i tehniku kovanja i ta iskustva prenijeli u češku. Oni su jedino keltsko pleme, koji su i pored imitacija kovali svoje originalne zlatne zdjeli-ce. Nesumnjivo je da su italski Boji donijeli u češku novaca iz Italije. O tome nam svjedoče nalazi zlatnih statera od trećine, osmine i dvadesetčetvrtine tzv. Alkis-tipa sa kacigom na ženskoj glavi na av. i ratnikom sa štitom na rev. (sl.13).

Za srebro im je poslužila kao uzorak rimsko-kampanska đrahma sa glavom Bellone na av. i kartaškim konjem na rev. (sl.14). Jedini nalaz tih novaca su Stradonice, važna keltska nekropola u Češkoj. Tamo oko 150.g.pr.n.e. počinju Boji sa kovanjem originalnih kovova. To su tzv. zdjelice i školjkice iz zlata i elektrona. Okrugle, konkavne forme sa originalnim likovima na obje strane. Na konveksnom av. lik sjekire, a na konkavnom rev. lik pravilno u krug smotana zmaja bez krila (Ringeltier, sl.15). Ove zlatne zdjelice težine oko 7,5 gr šire se iz Češke preko južne Bavarske (Vindelici) sve do Rajne. Mnogo ih je nađeno na području gornjeg Dunava, Švicarskoj i u gor. Italiji (Vercelli). Germanska plemena oko Rajne preuzeše kasnije tu formu novca i kuju iz lošijeg materijala i konačno iz bakra. Na istok od Češke nalaze se umjesto zdjelica tzv. školjkice (Muschelstater, sl.16). Našlo ih se u Stradonicama, gdje je vjerojatno i bila prva kovnica, zatim u Podmoklu (Češka) više od 100.000 kom te na istok u Burgenlandu, Slovačkoj, Sloveniji i gor. Italiji. One iz Slovačke i Burgenlanda nose natpis "Biatec" latinskim slovima, vjerojatno ime vođe Boja.

Tehnika kovanja je već slabija a slike jedva vidljive.

Neobični i jedinstveni, iako ne originalni, na tom području su tzv. veliki srebrnjaci Boja. U Češkoj su Boji kovali zlatne zdjelice i školjkice te srebro manjih nominala. Kad su Boji, prisiljeni nadirućim germanskim plemenima, napustili Češku i pošli na jug, obnoviše i utvrdiše stari opidum Bratislavu. To je bilo već područje srebrnog "filipera", pa su i Boji bili prisiljeni kovati slični novac. Vjerojatno nisu imali svojih majstora za rezanje kalupa već se obratiše susjednom plemenu Tektosaga, koji su još u 3. stolj.pr.n.e. naselili područja južne Moravske i sjeverne Austrije. Kako su ovi bili u vezi sa Galijom, dopremiše odanle majstore, koji su po uzorku iz Narbonne rezali kalupe za srebrnjake Boja u Bratislavi. Osobitost tog novca očituje se u težini i raznolikosti tipova. Poprečna težina tih srebrnjaka od 17,10 gr nešto je veća od atičke tetradrahme (16,5 gr) i predstavlja najveću težinu srebrnog novca na istoku Evrope. Tipovi su naročito raznoliki u slikama. Najčešći je tip sa glavom u desno i natpisom "Biatec" (sl.17), zatim sa glavom u lijevo i natpisom Nonnos i Devil, sa dvije glave o natpisom Biatec Nonnos, Counos (sl.18). Glave sa pundžom kose nose natpis Busu ili Busumarus te Ainorix, Feriarix, Titto itd. Kao reversi nalaze se jahač u desno kod Biateca, jahač sa mačem ili grančicom kod Nohncsa. Devil ima bika u skoku ili vuka ili medvjeda. Kentaura sa krilima ima Busu. Imena tih poglavica dolaze obično na reversu i to najčešće između dvije crte latinskim slovima.

Pink, Gohl, Paulsen i Hill u svojim istraživanjima složili su se u tezi, da je uzorak za te srebrnjake bio keltoiberski bakreni as, koga su majstori iz Narbonne đonijeli Bojima (sl.19).

Kako se u Stradonicama našlo zlatnih školjkica sa natpisom "Biatec" a isti se natpis nalazi češće na tim srebrnjacima, to je evidentno da su ih kovali Boji. Po brojnim i bogatim nalazima tih srebrnjaka u Bratislavi (u 7 nalaza preko 540 kom) i okolici s pravom se zaključuje da im je tamo bila kovnica.

Kako smo već spomenuli Boji su oko 60.g.pr.n.e. bili prisiljeni od nadirućih Germana da sele iz Češke. Tako se jedan dio njih vratio preko Švicarske u ist. Galiju a drugi pošao na istok i u Bratislavi utvrdili opidum, gdje su kovali taj novac. To kovanje ali nije dugo trajalo, pošto su već poslije 50.g. pr.n.e. Boji udruženi sa susjednim Tauriscima nastavili seobom prema jugoistoku i u teškim borbama sa dačkim kraljem Burebistom oko 44. g.pr.n.e. bili uništeni i kao narod nestali. Prijestolnica Burebiste Argedava nalazila se u blizini današnjeg Vršca u Banatu.

Keltska plemena koja su početkom 3. stolj.pr.n.e. pre-plavila Panoniju i Balkan upoznali su novac kao sredstvo za izmjenu dobara tek po dolasku na Balkan. Bio je to u početku grčki novac, kojeg je uskoro zamijenila tetradrahma Filipa II Makedonskog.(sl.2). Kao što je već spomenuto, Kelti su kao plaćenici primali plaće u srebrnim filiperima, Tako se filiper proširio preko cijelog Balkana do Panonije. Primitivni i nepismeni Kelti, pazili su na sliku novca i kvalitet kovine (usjeklinama) te zbog toga tražili i primali samo filipere (talir M.Terezi je u Etiopiji!) To je bio razlog da su nasljednici Filipa II bili prisiljeni kovati novac još gotovo 150 godina poslije smrti Filipove tj. do likvidacije kovnica u Filipoi 168.g.pr.n.e. Poslije toga nastaje pomanjkanje novaca koje prisiljava barbarska plemena Balkana da počnu sa kovanjem vlastitih novaca. I kao što su barbari na Zapadu uzeli za uzorak zlatni stater, tako ovi na Istoku imitiraju srebrni filiper. Ipak se na Istoku razlikuju dva područja: zapadno, koje obuhvaća Albaniju, Jugoslaviju, Mađarsku, Erdelj i zap. Rumunjsku je područje srebrnog filipera te istočno sa ist. Rumunjskom, Bugarskom i obalama Crnog mora je, područje atičke tetradrahme Aleksandra Velikog, Filipa III, Thassosa i prve provincije Makedonije. I dok su imitacije filipera, osobito u početku, dobrih kovova i čiste slike sa raznim bizarnim ukrasima i znakovima keltske fantazije i vještine kasnog latenskog doba, to su imitacije istočne skupne znatno lošijeg materijala i kovova, slabijih slika i bez ukrasa. Kovači tih novaca bili su Dačani i neka tračka plemena, slabiji kovničari od Kelta.

Za nas je interesantnije zapadno područje u koje spada i Jugoslavija. Već i zbog toga, što su u njoj, tj. u Srbiji i Bosni vjerojatno radile prve barbarske kovnice na tom području. Za ovo ima potvrde u nalazima prvih kopija filipera u okolici rudnika srebra Srbije i Bosne. Te imitacije iako nešto barbarizirane, odgovaraju i po materijalu, slici i težini originalu, tako da se s pravom smatra, da su ih kovali majstori iz likvidiranih kovnica u Filipoi ili njihovi učenici.

Iz preko 400 nalaza s ovog područja, koje je obradio K. Pink dobiva se odličan pregled o keltsko-barbarskim kovovima, koji su nastali na područjima današnje Albanije, Jugoslavije, Bugarske, Rumunjske, Mađarske, Slovačke i Galicije. Brojnost i šarolikost tih nalaza dozvoljava zaključak, da su brojne varijante pojedinih tipova kovane od raznih plemena, tako da je možda svako veće pleme kovalo svoj novac.

Ovo je bilo tim više moguće, što su navedene zemlje bogate sa srebrnim rudnicima, te su najbrojniji nalazi upravo u okolici tih rudnika. Po tome se zaključuje da su tamo morale biti i kovnice, iako nije na žalost do sada, ni jedna od njih pronađena. Osobito je bogata nalazima Mađarska, naročito Podunavlje te krajevi ispod Tatre, Matre, podnožja Karpata i Erdelj. Iznimku čini nizina Alföld na kojoj nije nađen ni jedan nalaz.

U odnosu prema Mađarskoj, Hrvatskoj i Srijemu broj nalazišta i nalaza južno od Save je vrlo malen. Kako su najčešći nalaznici seljaci to smatram, da je najveći dio nalaza propao kod "kujundžija", koji u krajevima preko Save nisu sve do u novije doba bili poznati.

Kako je već spomenuto, prve imitacije filipera nastale su na sjeveru od Makedonije. U to doba živjeli su tamo Skordisci veliki i mali, miješani sa ilirskim plemenima. Vjerojatno je da su mnogo toga primili i naučili od svojih susjeda Makedonaca i Grka s kojima su trgovali. Tako su razvili umijeće keramike i obrade metala te kovanja novca, sve do oko 107.g. pr.n.e. kad su pod pritiskom Rimljana napustili te krajeve i povukli se preko Save i Dunava na sjever. Tamo u područjima oko ušća Save, u Banatu, Erdelju i Mađarskoj nastaju centri kovanja prvih samostalnih imitacija filipera. Najstariji i najljepši su oni iz nalaza 1807.g. tzv. Banaćani iz okolice Vršca (sl.20). 

Nešto kasnije nastaju oko ušća Save kovovi sa glavom koja ima osim Zeusa i kožu sa glave Heraklesa a na rev. jahač nosi u ruci granato drvce (sl.2l). Nekako u isto doba nastaju u Erdelju i zap. Rumunjskoj posebni kovovi, vjerojatno proizvodi Dačana, koji osim kombinirane Zeus-Herakles glave imaju i imitacije glave Lysimacha i Artemide. Kovani su u obliku tankih, velikih zdjelica cca 35 mm promjera ali jako barbarizirani.

Vjerojatno nešto kasnije kovani su i tzv. srpski barbari. Južna grupa sa područjem oko Kosova polja a sjeverna oko Negotina, Timoka i Peka. Odlikuju se kovom u obliku malih debelih i plitkih zdjelica težine 14-12 gr. Našlo ih se u Kladovu, Jakubovcu, Zemunu, kod Bjeline i pojedinačno po Srbiji, Bosni i južnoj Mađarskoj. God 1924. pojavio se u Srbiji veliki nalaz od preko 5 kg, na žalost bez oznake nalazišta. U njemu je bilo i nešto Grka i Makedonaca. Ipak su glavninu sačinjavali srpski barbari tipa tzv. magarećeg uha (sl.22). Uho konja na rev. je povećano kao magareće. Smatra se da su ih kovali Dardani, koji su naselili Srbiju i Bosnu poslije povlačenja Skordiska.

Brojni i tipovima bogati su nalazi ispod Karpata, sjev. Mađarskoj, Podunavlju i Burgenlandu te alpskim predjelima Austrije i Jugoslavije.

Na zapadu naše zemlje kavani su oko 90.g. pr.n.e. novci tzv. noričkog tipa (Norikum!) sa nekim karakteristikama koje ukazuju na veze sa Galijom (Bellovaki). Od njih se smatraju najstarijima tzv. hrvatski barbari iz nalaza 1843.g. kod Križovljana (Varaždin) sa 109 Kom (sl.23). Slični njima ali nešto mlađi i već slabiji su Đurđevčani iz 1887. sa oko 400 kom (sl. 24), te znatno mlađi i slabiji u slici i materijalu tzv. Samoborci iz 1922.g. sa oko 1300 kom (sl.25). Prva dva nalaza su u Beču a onaj iz Samobora u Zagrebu,

Nešto mlađi i slabiji u težini (oko 10 gr) su tzv. slovenski barbari iz nalaza u Lembergu kod Celja 1829.g. sa oko 400 kom (sl.26), među kojima je bilo i nekoliko zlatnih zdjelica Boja. Pored toga i nalaz iz Doberna-Retje kod Trbovlja iz 1868.g. sa 553 kom (sl.27).

Područje noričkih tipova prostiralo se do gorja Papuk u Slavoniji, jer se dalje prema istoku nije našlo tih novaca.

Od te granice prema Srijemu brojna su nalazišta tzv. sremskih barbara (sl.28) koji su najmlađi i nemaju veze sa Noričanima. Redom su bakrenjaci, često iz lošeg bakra sa vrlo barbarskim slikama. Karakteristika im je lična jabučica glave na av. u obliku kugle. Najveći dio nalaza tih novaca su u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Oko 60.g. pr.n.e. nastaje naglo pogoršanje barbarskih kovova u svim pravcima, Tako se srebrne nominale kuju od grubog bakra a težina pada na 1 gr i niže. Bio je to odraz teških borbi i kriza što su ih proživljavali ostaci nekada moćnih keltskih plemena, boreći se za opstanak s jedne strane sa Germanima a s druge sa Rimljanima, da bi konačno oko 50.g. pr.n.e. došli posve pod vlast Rima.

Otprilike u isto vrijeme Cezar konačno osvaja Galiju i proširuje rimski imperij. Nastaje doba rimskog denara koji postaje svjetska valuta onog doba. Tako je razdoblje keltsko-barbarskog kovanja novaca trajalo nešto više od 100 godina. Ipak je to kratko razdoblje bilo dovoljno, da se keltskih novaca nalazilo širom Evrope i Balkana i da su nam ti novci sačuvali dio historije ekonomskog i kulturnog uticaja keltskih plemena na narode ondašnje Evrope.

Ovaj članak nema naučnih pretenzija već je napisan da posluži kao orijentacija za proučavanje do nedavno tako slabo poznate povijesti Kelta i vodeće uloge koju su odigrali u mlađem željeznom dobu Evrope.

Literatura: 

  • Alfölđi A.: Bibliographia Pannonica. 1935-38. Budapest.
  • Blanchet Ch.: Traite đes monnaies gauloises. Paris 1905.
  • La Baume P.: Keltische Münzen. Braunschweig 1960.
  • Dessewffy M.; Barbar Penzei.Budapest 1910. i 1915. 
  • Ebert: Reallexikon der Vorgeschichte. Berlin 1924.
  • Filip J.: Keltove ve Stredni Evrope. Prag 1956.
  • Forrer R.: Keltische Numismatik der Rhein u. Donaulande. Strassburg 1908.
  • Moreau J.: Die Welt der Kelten. Stuttgart 1961.
  • Paulsen R.: Die Münzprägungen der Boier. Wien 1933.
  • Pink K.: Die Münzprägungen d. Ostkelten und ihr. Nachbarn. Budapest 1929.
  • Pink K.: Einführung in die keltische Münzkunde. Archeologia Austriaca H.6. Wien 1950.
  • Pink K.: Der Turnierreiter. Num.Zeitschrift. B.77 Wien 1957.
  • Schrötter K.: Wörterbuch der Münzkunde. 1930.
  • La Tour H.: Atlas des monnaies gauloises. Paris 1892.
  • Liščić dr V.: Nalaz barbarskog novca u selu Ribnjačka, Numiz. vijesti 8/9. Zagreb 1957.

 

Autor: Dr. Vladimir Liščić

Izvor: Bilten numizmatičkog društva u Zagrebu, br. 7 i 8, Hrvatsko numizmatički društvo, Zagreb, 1965.

Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja i značaka
Otkup i zamjena kovanica britanskih funti i pennija - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr

Susret filatelista i numizmatičara u Zagrebu u 2015.

Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu, Vukovarska 68, održavaju tradicionalni numizmatičko-filatelistički susreti na kojima imate priliku sresti kolege iz kolekcionarskog svijeta, nešto nabaviti za svoju zbirku, prodati ili zamjeniti.

Sajam je dobra prilika za upoznavanje sa širim krugom numizmatičara koje možda nećete sresti na internetu, pa Vam svakako preporučamo da ga posjetite. 

Numizmatičko-filatelistički sajmovi održati će se u Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu (Vukovarska 68) na slijedeće dane:

  • subota, 09.05.2015.
  • subota, 19.09.2015.
  • subota, 07.11.2015.

Za dodatne informacije i rezervacije stolova za izlagače javite se na tel. 092 160 8508 ili na e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja i značaka
Otkup kovanicaotkup novčanicaotkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnikaotkup srebrnjakaotkup ordena i medalja - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr