Njemačke marke zamjena - isplata odmah! | 095 858 6377 | info@monetalis.hr



Zamjena njemačkih maraka pokazala se iznenađujuće dugotrajnim procesom. Stručnjaci su predviđali da će se mijenjanje njemačkih maraka završiti kroz maksimalno tri godine računajući od 1. siječnja 2002. kada se počelo mijenjati njemačke marke u eure, a u Hrvatskoj njemačke marke u kune, no taj proces traje već skoro dvanaest godina. Što to znači?

Širom svijeta još uvijek se nalazi velik broj njemačkih maraka što u novčanicama što u kovanicama. Deutsche Bundesbank (Njemačka središnja banka) je iznijela statističke podatke koji pokazuju da se iznos vrti oko par stotina milijuna njemačkih maraka, a možda i više.

Ujedno se pretpostavlja kako se velik dio tih preostalih njemačkih maraka nalazi upravo u našem dijelu Europe, odnosno u državama bivše Jugoslavije, što je donekle logično s obzirom na snagu koju je ta valuta imala na ovim područjima.

Zato zavirite u ladice gdje se možda krije davno zaboravljen sitniš, pogledajte među starim knjigama ili možda ispod nekog madraca u potrazi za davno pohranjenim novcem.

Njemačke marke koje imate nisu potpuno bezvrijedne i za njih još uvijek možete dobiti određen novac, stoga se informirajte.

Numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. vrši otkup njemačkih maraka u novčanicama i njemačkih maraka u kovanicama.

Ako vas interesira prodaja njemačkih maraka (ili drugih numizmatičkih predmeta) slobodno nas kontaktirajte na:

E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
telefon: +385 (0)95 858 6377
Facebook: http://facebook.com/monetalisnumizmatika

Uz to otkupljujemo sve vrste kovanica, zlatnika, srebrnjaka, novčanica i odlikovanja te značaka.

Sve potencijalne klijente koji žive Rijeci, Zagrebu ili Splitu, naši stručnjaci mogu i osobno posjetiti dok nam se svi drugi mogu javiti telefonski, putem e mail-a ili društvenih mreža.

Obratite nam se s povjerenjem, sigurnost i diskrecija zajamčena. Isplata odmah!

Otkup novčanica, otkup papirnog novca

Otkup novčanica, Otkup papirnog novca - isplata odmah!

Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr

Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara



Red Danice hrvatske ima oblik ispupčene osmerokrake zvijezde sa srebrnim zrakama, promjera 55 mm. U sredinu zvijezde pričvršćen je pozlaćeni medaljon promjera 25 mm.

Medaljon s likom Franje Bučara je okrugao i prikazuje znamenitog promicatelja športa i športaša, uz natpis DR. FRANJO BUČAR.

Mala oznaka Reda Danice hrvatske je vrpca dimenzija 14 x 35 mm, izrađena od moariranog svilenog ripsa u bojama državne zastave, s pričvršćenom umanjenicom Reda, promjera 13 mm. Umanjenica Reda Danice hrvatske je umanjeni otkov Reda, promjera 17 mm, ovješen na vrpcu u bojama državne zastave, široku 12 mm.

Na osnovi članka 6. Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske, Red Danice hrvatske zauzima po važnosnom slijedu 13. mjesto, iza Reda Stjepana Radića.

Izvor: Hrvatska odlikovanja, Narodne novine, Zagreb, 1997.

Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja i značaka

Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!

Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!

Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr

Kovani novac i medalje mađarskog narodnog muzeja u Budimpešti



Pisci Katalin B. Sey i Istvan Gedai objavili su kao knjigu izabrane primjerke Minckabineta, u izdanju Corvin-Magyar Helikon, Budapest 1973. U uvodnom izlaganju osvrću se na postanak evropskih narodnih muzeja u 18. i 19. stoljeću, koji su osnovani iz građe zbirki sabirača, ljubitelja umjetničkih predmeta i numizmatičkih kolekcija.

Dakako, osim smisla, razumijevanja vrijednosti i estetskog ukusa, za osnivanje muzeja bile su potrebne i materijalne mogućnosti; a u prošlim vremenima imali su ih vlastelini, krupni posjednici, velmože, plemstvo i feudalci.

Postanak Mađarskog narodnog muzeja omogućen je poklonom velike privatne zbirke feudalca grofa Ferenca Szechenyia 1802. godine, u kojoj je bilo knjiga, rukopisa, starog kovanog novca i medalja, a imala je 2675 darovanih predmeta.

Osnovna zbirka uvećala se daljnim poklonima rodoljuba, prosvjetnih radnika, građana, kao i otkupima od zemljoposjednika na čijem su zemljištu kod obrade slučajno otkriveni nalazi.

S vremenom prikupljena muzejska građa bila je količinski tako velika da je bilo potrebno podići posebnu zgradu, što je i učinjeno 1847. godine.

Numizmatička Szechenyi zbirka sadržavala je, isključivo kovane novce i medalje ugarskih kraljeva i sedmogradskih knezova. No zbirke se iz godine u godinu stalno povećavaju. Mađarski slikar Istvan Delhaes koji je živio u Beču ostavio je 1901. godine Mađarskom narodnom muzeju svoju numizmatičku zbirku od dvadeset tisuća komada koja je u znatnoj mjeri obogatila ionako već vrijednu postojeću zbirku.

Delhaes je bio sabirač s ukusom, znalac umjetnosti, te je skupljao samo dobro sačuvane i pomno izrađene, rijetke kovane novce. Njegovom zbirkom posebno su popunjene praznine i manjak starogrčkih i antičkih novčića. Primjerice navađamo sirakušku dekadrahmu iz 5. - 4. st. pr. n. e. s likom Arethuse. Na tom primjerku čitljivo je ime likovnog umjetnika Enainetosa čija vještina plitke plastike kasnije nije dostignuta.

S Delhaes zbirkom Minckabinet je došao u posjed niza austrijskih zlatnika, talira i drugih rijetkih primjeraka novčića, kao i čeških trodukatnih zlatnika kralja Vladislava II. (1490. - 1516.), koji je važio kao ugarski kov, pa ga je znanstvenik Laszlo Rethy kao takvog uvrstio u Corpus Numorum Hungariae.

Novija istraživanja vide u tom zlatniku proizvod češke kovnice; taj je zlatnik unikat Mađarskog narodnog muzeja.

Po opsegu, značaju i veličini numizmatičke zbirke može se Istvan Delhaes svrstati kao drugi osnivač mađarskog Minckabineta.

Otkupom zbirke antičkog i srednjovjekovnog novca sveučilišnog profesora Jozsefa VVeszeriea 1841. godine, te 1843. god. od sveučilišnog profesora Ferenca Kissa pribavljen je i rimski novčić Antoninianusa Regalianusa (oko 262. g. n. e.) protucara Galliena koji se ubraja među rijetke primjerke.

Jednu od najvećih numizmatičkih zbirki 19. stoljeća posjedovao je knez Montenuovo. Zbirka je došla na dražbu. Dražbi je pristupio i Zagrebački muzej, te je tom zgodom uspjelo nabaviti jedan dio nadasve brojne zbirke srednjovjekovnog ugarskog novca. I pored toga mnogi su vrijedni primjerci otišli na sve strane svijeta.

Uža povijesna i trgovinska povezanost Ugarske s Balkanom bila je povod stvaranju veće numizmatičke zbirke Ignaca Doboczkysa u kojoj prevladavaju pretežno primjerci kovnica s balkanskog područja. Zbirka je također dospjela u Mađarski narodni muzej.

Početkom 20. stoljeća nastalo je opće zanimanje za numizmatiku pa su mnogobrojni mađarski sabirači domaćeg kovanog novca ustupali svoje potpune zbirke novaca za popunu manjkajućih rjeđih primjeraka u zbirki Minckabineta. Tako je 1906. nabavljena zbirka novaca Jenoa Szikloysa, a 1917. godine Imre Szivaks oporučno je zavještao Muzeju vrijedne i rijetke zlatnike iz 1577. godine, među kojima i dukate sedmogradskog kneza Ferenca Rakoczia II. iz 1707. godine koji nisu bili do tada poznati. Tematski krug muzejske zbirke proširen je 1945. godine s renesansnim medaljama talijanskih majstora i specijalnim papinskim medaljama nabavljenim od Bele Procopiusa, koje su pridružene nešto prije steknutoj Rath zbirci.

Bele Procopius zbirka sadrži renesansne medalje iz 1450. godine, radove darovitog medaljera Mattea de'Pasti, te iz 1457. rad Giovania Boldua.

Nabavke zbirke Esterhaszy ističu se zlatnim medaljama Domitiana koji su jedini poznati primjerci u cijelom svijetu, a Minckabinet posjeduje dva komada.

U sklopu portretnih medalja iz XVI. stoljeća potječu i medalje - radovi umjetnika Cavina iz Padove koji su poznati pod nazivom „Padovanci“ a oponašaju uvećani kovani rimski novac, bez namjere da ih patvore.

Značajna je i zbirka pod skupnim nazivom „Brabarski kovani novci“, koja uživa evropski glas a potječe iz Transdanubijskog nalaza. To su uglavnom srebrni novci veličine i težine tetradrahme, tj. 4 drahme ili 12 - 14 g, a dovode ih u vezu s različitim keltskim plemenima iz 2. - 1. st. pr. n. e. Ti novci oponašaju izgledom predloške novčića Filipa II. i njegova sina Aleksandra Velikog, a bili su u opticaju kod naseljenih Kelta u karpatskoj kotlini.

Na dražbi novca u Nizozemskoj 1935. godine nabavljen je komad od deset kruna Fulop O. Becka, kovanog 1919. godine u vrijeme Mađarske sovjetske republike.

Treći način popunjavanja i uvećavanja Minckabineta obavlja se u novije vrijeme arheološkim nalazima. Tako su u Szony 1959. godine, kao i u Szikanes-tanya 1963. godine nađeni zlatnici koji dopunjuju ionako mnogobrojnu bogatu zbirku.

Szony je bio rimski vojni logor panonskog Limesa na kojem je slučajno iskopano 118 zlatnika pohranjenih u jednom brončanom vrču. Zlatnici su nosili lik cara Nerona (44. - 68. g. n. e.), Pertinaxa (193. g.) i carice Julie Domne (217. g.), kao i zlatne medalje Maximianusa Herculiusa (286. - 305.) rađene u visokoj plastici. Izrađeni portret predstavlja izvanredni reljefni rezbarski rad s kovničkom oznakom P R (Prima Roma).

U Szaru su nađeni zlatnici kovničke oznake SMT izrađene u kovnici Ticinumu, današnjoj Paviji.

Zatim je osobiti Barren nalaz u Kraszna (Crasna - Rumunjska) iz 19. stoljeća, čiji zlatnici nose kovničku oznaku SIRM iz IV. st. s utisnutim obryzumom, kao jamstvo čistoće zlata. Uredbom cara Valentiniana o načinu kovanja zlatnika, kovovi su morali biti proviđeni žigom jamstva čistoće zlata oznakom OBR, što je kratica za obryzum, i uz ime kovača novca.

Drugi slučajni poslijeratni veliki nalaz u Szikoncs-tanya kod Hodmezovasarhelya omogućio je popunu kasnorimskih solidusa u velikoj količini. Nalaz je težio 6,5 kg zlata ili brojčano 1439 komada zlatnih solidusa. Većim dijelom to su bili zlatnici bizantskog cara Teodoziusa II. .(408. - 450.) i zapadnorimskog vladara Honoriusa (395. - 423.) i Valentiniana III. (425. - 455.), koji su tako dobro sačuvani kao da su izišli iz kovnice Konstantkiopola. Za jedan solidus dobilo se 88 kg goveđeg mesa ili 109 litara vina a za osam solidusa mogao se kupiti jedan rob.

Na naličju novca po prvi puta susrećemo se s natpisom SECVRITAS REIPVBLICAE kojeg ne nalazimo niti na jednom Teodosiusovom novcu. Značajna je činjenica da su solidusi kovani ispod propisane težine od 4,54 g, a niti jedan je ne premašuje.

U nalazu ostave od 40.000 komada denara iz XII. stoljeća na mjestu Richardpuszta sa 1500 varijanata istog tipa denara, kao i u građi iz kasnog srednjeg vijeka XIV. - XVI. stoljeća našlo se vrijednih i rijetkih primjeraka novca.

Oporučnim vrijednim darom gospođe Petrovics iz godine 1850. muzej je obogaćen zlatnom medaljom, komadom stodukatne težine, s konjaničkim likom sv. Jurja, izrađenom u Kremničkoj kovnici 1738. godine.

Iz zbirke kneza Taszilo Festeticsa i Karoly Niklovitsa nabavljen je 1945. godine deseterostruki dukat sedmogradskog kneza Janosa Zsigmonda Zapolje iz 1565. godine.

Zbog malo prostora završit ću ovaj osvrt riječima Ortega y Gasseta „Čovjek nema budućnosti, ako ne zna svoju prošlost. Ako izgubite sjećanje na prošlost i ne služite se svojim iskustvom, tada je sve izgubljeno.“


Summary: Coins and Medals of the National Museum in Budapest

This article is based on data contained in a book on selected coins and medals written by Katalin Sey and Istvan Gadai, published in 1973. The foundation of the Numismatic Cabinet was stimulated by the donations made by Count F. Szecheny in 1802, and I. Delhaes, and, by buying collections of J. Weszerle and F. Kiss. Followed is a detailed description of a row of valuable golden coins. Of interest is a survey of archeological localities rich with finds of coins, survey mainly unknown to us but instructive and suitable enough to induce similar actions in our country.

Autor: Viktor Kopač
Izvor: Numizmatika, spomen izdanje 1928-1978, HND, Zagreb, 1978.

kovanice i novčanice Jugoslavije
Numizmatički katalog: Kovanice i novčanice Jugoslavije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije – 2. izdanje, 2011. – 40 EUR. Besplatna poštarina - NARUČI!

Orden jugoslavenske krune

Orden jugoslavenske krune

Na temelju člana 5. Zakona o ordenima i medaljama Kraljevine Srbije od 23. siječnja 1883. godine, koji je ostao djelomično na snazi i u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca odnosno Kraljevini Jugoslaviji, a na prijedlog predsjednika ministarskog savjeta i ministra unutrašnjih poslova, Aleksandar I. Karađorđević, kralj Jugoslavije, dana 5. travnja 1930. godine, pod Zak. Br. 176., donio je i proglasio Zakon o ordenu „Jugoslavenske krune“, koji je objavljen u „Službenim novinama Kraljevine Jugoslavije“ broj 79. od 6. travnja 1930. godine.

Ovaj zakon stupio je na snagu onoga dana, kada ga je kralj potpisao, tj. 5. travnja 1930. godine, a obavezna njegova primjena počela je danom objavljivanja u „Službenim novinama“, tj. 6. travnja 1930. godine.

Uz kralja Aleksandra I. Karađorđeviča Zakon o ordenu „Jugoslavenske krune“ potpisali su tadašnji predsjednik ministarskog savjeta i ministar unutrašnjih poslova,, divizijski general i kraljev počasni ađutant Petar Živković i ministar pravde dr. Milan Srškić, koji je kao čuvar državnog pečata stavio na taj akt državni pečat.

Orden „Jugoslavenske krune“ jedini je novi orden koji je ustanovljen u Kraljevini Jugoslaviji. Svi ostali ordeni; orden „Kneza Lazara“, orden „Karađorđeve zvijezde“ s mačevima i bez mačeva, orden „Dvoglavog bijelog orla“ s mačevima i bez mačeva te ordeni „Svetog Save“ preuzeti su od Kraljevine Srbije.

U § 1. citiranog zakona navodi se da je orden „Jugoslavenske krune“ ustanovljen „za uspomenu na Oslobođenje i Ujedinjenje Kraljevine Jugoslavije, a za priznanje na radu za Kralja i Otadžbinu, te državno i narodno jedinstvo“.

Orden „Jugoslavenske krune“ ima pet redova.

Prvi red sastoji se iz znaka ordena (križa) na lenti i zvijezde na grudima, drugi red iz znaka ordena (križa) na lentici oko vrata i manje zvijezde na grudima, treći red iz znaka ordena (križa) na lentici oko vrata, a četvrti i peti red iz znaka ordena (manjeg križa) na trouglastoj traci na grudima.

§ 3. Zakona o ordenu „Jugoslavenske krune“ sadrži točne podatke o obliku i veličini svih redova toga ordena, te o materijalu iz kojeg su izrađeni, kao i sve ove podatke o njihovim trakama.

Prema tome paragrafu znak ordena I., II. i III. reda četverokraki je križ, čiji se krakovi sastoje iz pet bijelo emajliranih razdjeljaka s pozlaćenim ivicama.

Na kraju srednjih istaknutijih razdjeljaka svakog kraka nalazi se pozlaćena kuglica, koja je kod donjeg i oba bočna kraka 2,5 mm. a kod gornjega kraka 4,5 mm promjera.

Širina je i visina križa I., II. i III. reda, ne računajući kuglice koje se nalaze na vrhovima krakova, 48 mm.

Kroz otvor, koji se nalazi na sredini kuglice gornjega kraka, provučen je prsten od pozlaćenog srebra promjera 12 mm.

Kod I. reda znak ordena pričvršćuje se na lentu tako da visi neposredno na prstenu, a kod II. i III. reda znak se ordena ne pričvršćuje neposredno s prstenom na lenticu, nego je prsten provučen kroz kariku, a kroz njezin otvor provlači se lentica i na njoj visi znak ordena.

Karika je od pozlaćenog srebra, široka 6 mm, dugačka 26 mm, a širina je njezina otvora 6 mm.

Po sredini karike, i s njezine prednje i stražnje strane, reljefno je izrađen niz kuglica promjera 1,5 mm.

U sredini križa, i to na prednjoj, i stražnjoj strani, nalazi se okrugli bijelo emajlirani medaljon promjera 26 mm, okružen jednim ispupčanim pozlaćenim okvirom, širine 3 mm, po čijoj je sredini reljefno izrađen niz sitnih kuglica.

Na prednjoj strani križa, u sredini medaljona, nalazi se također reljefno izrađena kraljevska kruna širine 17 mm, a visine 15 mm.

Kruna je iz pozlaćenog srebra i crvenog emajla.

Na stražnjoj je strani križa, u sredini medaljona, slovo „A“ (inicijal imena Aleksandra I. Karađorđevića), a na gornjem dijelu kraljevska kruna.

Slovo „A“ i kruna od pozlaćenog su srebra i reljefno izrađeni, a njihova je zajednička visina 16 mm.

S lijeve je strane slova „A“ datum „3 - X“, a s desne strane godina „1929“, tj. datum izmjene naziva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevinu Jugoslaviju.

Ova izmjena naziva izvršena je „Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja“ od 3. listopada 1929. godine, koji je objavljen u 232. broju „Službenih novina“ od 4. listopada 1929. godine.

U § 1. navedenog zakona propisano je da je od dana stupanja na snagu tog zakona (3. X. 1929.) službeni naziv Države Srba, Hrvata i Slovenaca - Kraljevina Jugoslavija.

Brojevi datuma „3 - X 1929“ pozlaćeni su i izrađeni u istoj razini s emajlom medaljona.

Između krakova križa nalazi se reljefno izrađeni lovorov vijenac iz zelenog emajla, širine 5 mm, s pozlaćenim ivicama i bobicama.

Četvrti red istog je oblika i izrade kao i treći red, samo je manji i širina je odnosno visina njegovog križa 37 mm, ne računajući kuglice koje se nalaze na vrhovima krakova.

Kuglice su na donjem kraku i oba bočna kraka 2 mm, a kuglica na gornjem kraku 3,5 mm promjera.
Medaljon na prednjoj i stražnjoj strani križa promjera je 21 mm, a njegov pozlaćeni okvir širok je 2 mm.

Kraljevska kruna, koja se nalazi u sredini medaljona na prednjoj strani križa, široka je 14 mm, a visoka 12 mm.

Inicijal „A“ zajedno s krunom visok je 14 mm, a zeleno emajlirani lovorov vijenac između krakova križa širok je 4 mm.

Peti red istog je oblika i dimenzija kao i četvrti red a jedina je razlika što je izrađen iz srebra koje nije pozlaćeno.
Krakovi i medaljon iz bijelog su emajla, a lovorov vijenac, koji se nalazi između krakova križa, iz zelenog emajla, kao i kod ostalih redova.

Traka za I. red lenta je iz moarirane svile tamnoplave boje, široka 105 mm, koja se pri kraju sastavlja u mašnu o kojoj visi znak ordena. Nosi se preko desnog ramena k lijevom boku

U § 3. citiranog zakona bilo je propisano da oficiri koji su odlikovani ordenom „Jugoslavenske krune“ I. reda lentu nose preko šinjela, odnosno mundira, a civilne osobe ispod fraka preko prsluka.

Za II. i III. red traka je iste boje i iz istog materijala kao i lenta, a široka je 45 mm. Ona se nosi kao lentica oko vrata, a provlači se kroz otvor karike kroz koji je provučen i prsten na kojem visi znak ordena II., odnosno III. reda.

Četvrti i peti red nosi se na trouglastoj traci širokoj 40 mm, također iz moarirane svile tamnoplave boje kao i trake ostalih redova.

Oficiri, koji su bili odlikovani IV. redom, nosili su ga o drugom dugmetu mundira, a civilne osobe, kad bi nosale frak, na lijevoj gornjoj rupici fraka i to u oba slučaja na dugoljastoj, 26 mm širokoj traci iz moarirane svile tamnoplave boje.

Inače se i četvrti i peti red nosio na lijevoj strani grudi.

I I. i II. red ordena „Jugoslavenske krune“ ima pozlaćenu četverokraku zvijezdu, koja kod ordena I. reda ima promjer 90 mm, a kod ordena II. reda 75 mm.

Na zvijezdi ordena I. reda nalazi se znak ordena III. reda, a na zvijezdi ordena II. reda znak ordena IV. reda, tj. prednji dio križa s medaljonom i kraljevskom krunom. Kuglice na vrhovima krakova križa potpuno su jednake i nema razlike između kuglice na gornjem kraku i kuglice na ostalim krakovima, kao što je to kod znaka ordena III. i IV. reda.

Stražnja strana ovih zvijezda pozlaćena je sa žljebovima po sredini krakova. Na njoj se nalazi igla i dvije kvačice s kojima se zvijezde pričvršćuju. Zvijezde se nose na lijevoj strani grudi.

Odmah nakon stupanja na snagu Zakona o ordenu „Jugoslavenske krune“ (5. travnja 1930. godine) izrađeni su svi redovi toga ordena točno onako kako to propisuje
Fotografije ovih redova s kratkim osvrtom na Zaton o ordenu „Jugoslavenske krune“ objavljene su u tjednom listu „Svijet“, broj 20. od 10. svibnja 1930. godine, koji je izlazio u Zagrebu.


Slika 1.

§ 3 Zakona o ordenu „Jugoslavenske krune“ izmijenjen je Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o ordenu „Jugoslavenske krune“ od 15. studenoga 1930. godine, koji je objavljen u „Službenim novinama Kraljevine Jugoslavije“ broj 271. od 25. studenoga 1930. godine.

I ovaj zakon donio je i proglasio Aleksandar I. Karađorđević, kralj Jugoslavije, na prijedlog predsjednika ministarskog savjeta i ministra unutrašnjih poslova, a na temelju člana 5. Zakona o ordenima i medaljama Kraljevine Srbije iz 1883. godine.

Zakon je stupio na snagu dana 15. studenoga 1930. godine, tj. onoga dana, kada ga je kralj potpisao, a od dana objavljivanja u „Službenim novinama“, tj. od dana 25. studenoga 1930. godine počela je njegova obvezna primjena.
U § 1. ovog zakona, kojim se zamjenjuje § 3. Zakona o ordenu „Jugoslavenske krune“ daje se novi opis svih redova toga ordena:

Znak ordena I., II. i III. reda četverokraki je križ, čiji se krakovi sastoje iz pet bijelo emajliranih razdjeljaka s pozlaćenim ivicama.

Na kraju najistaknutijeg razdjeljka svakoga kraka nalazi se pozlaćena kuglica, koja je kod donjeg i oba bočna kraka promjera 2,5 mm, a promjer je kuglice gornjeg kraka 4,5 mm. Ovu kuglicu obuhvaća jedan reljefno izrađeni i zeleno emajlirani vijenac hrastovog lišća, ovalnog oblika, s pozlaćenim ivicama.

Cjelokupna je vanjska širina toga vijenca 28 mm, a njegova visina 17 mm. Širina je samog vijenca 5 mm. Ona se sužava u gornjem dijelu i završava ukrštenim trakama.

Na gornjem dijelu vijenca, iznad ukrštenih traka, nalazi se pozlaćena kuglica promjera 4 mm. Uzdužno po sredini kuglice otvor je kroz koji je provučen prsten promjera 15 mm.

Kod I. reda znak ordena visi neposredno na tom prstenu koji se pričvršćuje na lentu ispod mašne, a kod II. i III. reda ovaj prsten provučen je kroz kariku, kroz čiji otvor se provlači lentica na kojoj se nosi znak ordena II. odnosno III. reda.

Karika je pozlaćena i iste veličine, oblika i izrade kako je propisivao i izmijenjeni § 3.

U sredini križa, i na prednjoj i na stražnjoj strani, nalazi se okrugli, bijelo emajlirani medaljon promjera 18 mm, koji je okružen jednim pozlaćenim okvirom širine 3 mm.

U sredini medaljona, s prednje strane križa, reljefno je izrađena kraljevska kruna iz pozlaćenog srebra i crvenog emajla. Širina je krune 17 mm a visina 15 mm.

U sredini medaljona, na stražnjoj strani križa, nalazi se slovo „A“, inicijal imena Aleksandra I. Karađorđevića, a na njegovom gornjem dijelu kraljevska kruna, oboje reljefno izrađeni iz pozlaćenog srebra. Visina je slova „A“ zajedno s kraljevskom krunom 16 mm.

S lijeve je strane inicijala (slova „A“) datum „3 - X“, a s desne strane godina „1929“, oboje je pozlaćeno i izrađeno u istoj razini s emajlom medaljona.

Između krakova križa nalazi se 5 mm širok i reljefno izrađeni lovorov vijenac iz zelenog emajla s pozlaćenim ivicama i bobicama.

Širina i visina kraka znaka ordena I., II. i III. reda jednake su i, ne računajući kuglice na krajevima krakova, iznose 48 mm.

Četvrti red istog je oblika i izrade kao i treći red, samo je manji i visina i širina njegova križa (bez kuglica) je 37 mm, promjer kuglica na donjem kraku i oba bočna kraka 2 mm, promjer kuglice na gornjem kraku 3,5 mm, vanjska širina zeleno emajliranog ovalnog vijenca hrastovog lišća na kojem visi znak ordena 22 mm, njegova visina 13 mm, širina samog vijenca 4 mm, promjer kuglice na gornjem dijelu vijenca 3 mm, širina zeleno emajliranog lovorovog vijenca koji se nalazi između krakova križa 4 mm, promjer bijelo emajliranog medaljona 14 mm, širina pozlaćenog okvira 2 mm, širina kraljevske krune u medaljonu 13 mm, visina 12 mm, visina inicijala „A“ zajedno s kraljevskom krunom 14 mm, a visina brojeva datuma „3 — X 1929“ 2 mm.

Vodoravno po sredini kuglice, koja je na gornjem dijelu zeleno emajliranog ovalnog vijenca, nalazi se otvor kroz koji je provučen pozlaćeni prsten promjera 9 mm na kojem visi znak ordena.

Peti je red po obliku, veličini i izradi isti kao i četvrti red ali je iz srebra i ima samo pozlaćenu kraljevsku krunu (u sredini medaljona).

I prema §-u 1. citiranog novog zakona trake za sve redove ordena „Jugoslavenske krune“ iz moarirane su svile tamnoplave broje.

Traka ordena I. reda lenta je široka 105 mm, koja se na kraju sastavlja u mašnu i na nju se pričvršćuje znak ordena. Nosi se preko desnog ramena k lijevom boku.

Traka za ordena II. i III. reda lentica je široka 45 mm. Provlači se kroz kariku na kojoj visi znak ordena II. odnosno III. reda, a nosi se oko vrata.

Znak ordena IV. i V. reda nosi se na trouglastoj traci širokoj 40 mm na lijevoj strani grudi.

Iako je prema navedenom §-u predviđena jednaka širina lentica za orden II. i III. reda, orden II. reda podjeljivao se na lentici širine 55 mm., a orden III. reda na lentici širokoj 40 mm.

Zvijezde ordena I. i II. reda četverokrake su i pozlaćene sa žljebastim zracima. Krakovi su zvijezda u sredini malo izbočeni. Promjer je zvijezde ordena I. reda 90 mm, a zvijezde ordena II. reda 75 mm. Na prednjoj strani zvijezde ordena I. reda nalazi se znak ordena III. reda, a na prednjoj strani zvijezde ordena II. reda znak ordena IV. reda.

Stražnja strana navedenih zvijezda pozlaćena je sa žljebovima po sredini krakova. Na njoj se nalazi igla i dvije kvačice s kojima se zvijezde pričvršćuju.

Postoje, dakle, znaci svih redova ordena „Jugoslavenske krune“ sa zeleno emajliranim ovalnim vijencem hrastovog lišća, kao i bez toga vijenca.

Ovi potonja malobrojni su i izrađivani su do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o ordenu „Jugoslavenske krune“, tj. do 15. studenoga 1930. godine.

Ne raspolažem s podacima o tome, da li je tim primjercima ordena netko odlikovan, odnosno koliko je takvih ordena podijeljeno, ali bez obzira na to, da li su podjeljivani ili nisu, oni su potpuno valjana odlikovanja, jer su izrađeni točno prema propisu § 3. Zakona o ordenu „Jugoslavenske krune“, koji je u vrijeme njihove izrade bio na snazi, a u § 1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o ordenu „Jugoslavenske krune“ ne navodi se da takvi primjerci nisu odlikovanja prema Zakonu o ordenu „Jugoslavenske krune“.

Fotografije ordena „Jugoslavenske krune“ IV. reda (prednje i stražnje njegove strane) izrađenog u razdoblju od 5. travnja do 15. studenoga 1930. godine, tj. u razdoblju od dana stupanja na snagu Zakona o ordenu „Jugoslavenske krune“ do izmjene S 3.:



Slika 2.



Slika 3.



Slika 4.



Slika 5.



Slika 6.



Slika 7.



Slika 8.



Slika 9.



Slika 10.

 

Orden „Jugoslavenske krune“ podjeljivao je kralj ili sam iz vlastite pobude ili na prijedlog ministara.

U prvom slučaju ukaz o odlikovanju potpisivao je pored kralja i kancelar kraljevskih ordena, a u drugom slučaju uz kralja ukaz je potpisivao i onaj ministar na čiji je prijedlog orden podijeljen.

Odlikovani je uz orden dobivao i povelju (diplomu), koju je za I. red potpisivao kralj i kancelar kraljevskih ordena, a za ostale redove kancelar kraljevskih ordena i sekretar kraljevskih ordena.

Povelja za I. red na pergamentu je, a za ostale redove na papiru. Sve su ukrašene ornamentikom i reprodukcijom ordena s državnim grbom na vrhu.

Svaka povelja sadrži cijeli tekst ukaza o odlikovanju.

Na donjem je dijelu povelje suhi pečat kancelarije kraljevskih ordena s kraljevskim grbom. Promjer je pečata 50 mm.

Kancelarija kraljevskih ordena vodila je posebnu evidenciju osoba koje su odlikovane ordenom „Jugoslavenske krune“.

Za ovaj orden naplaćivala se od odlikovanoga propisana ordenska taksa.

Kralj je mogao osloboditi odlikovanoga plaćanja ordenske takse, a oni koje je kralj odlikovao iz vlastite pobude i odlikovani strani državljani bili su oslobođeni plaćanja ove takse.

U svakom slučaju kada je odlikovani bio oslobođen plaćanja ordenske takse, moralo je to biti navedeno u ukazu o odlikovanju.

Tko je bio odlikovan i nižim i višim redom ordena „Jugoslavenske krune“ nije morao uz viši nositi i niži red.

Nakon smrti odlikovanoga orden nije trebalo vratiti kancelariji kraljevskih ordena, ali ga ni jedan član obitelji umrloga, a ni bilo tko drugi nije smio nositi.

Neovlašteno nošenje ordena kažnjavalo se.

Minijatura ordena „Jugoslavenske krune“ izrađena je u obliku umanjenog IV. odnosno V. reda toga ordena. Širina je križa (bez kuglica) 13 mm, visina (zajedno s hrastovim vijencem) 26 mm, a promjer prstena 6 mm.

Prema Uputu kancelarije kraljevskih ordena (Kraljevine Jugoslavije) o kraljevskim odlikovanjima, njihovom rangu i nošenju K. 0. No 1 od 1. siječnja 1939. godine orden „Jugoslavenske krune“ I. reda je 12. (dvanaesti), II. reda 18. (osamnaesti), III. reda 22. (dvadesetdrugi), IV. reda 28. (dvadesetosmi) i V. reda 30. (trideseti) po rangu odlikovanja kraljevine Jugoslavije.

Ordeni su iz zbirke autora.


Literatura

Zakon o ordenu „Jugoslavenske krune“, Službene novine Kraljevine Jugoslavije, broj 79. od 6. travnja 1930. godine.

Zakon o izmjenama i dopunama zakona o ordenu „Jugoslavenske krune“, Službene novine Kraljevine Jugoslavije, broj 271. od 25. studenoga 1930. godine.

Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja, Službene novine Kraljevine Jugoslavije, broj 232. od 4. listopada 1929. godine.

Zakon o ordenima i medaljama kraljevine Srbije od 23. siječnja 1883. godine. Tjedni list „Svijet“ broj 20. od 10. svibnja 1930. godine (Zagreb).

Uput kancelarije kraljevskih ordena (Kraljevine Jugoslavije) o kraljevskim odlikovanjima, njihovom rangu i nošenju K. O. No 1 od 1. siječnja 1939. godine.


Summary: The Order of Yugoslav Crown

In 1930 the King Aleksander I Karadjordjević proclaimed a law of establishing the Order of Yugoslav Crovvn, the only decoration established in the Kingdom of Yugoslavia, as all other ones were simply overtaken from the Kingdom of Serbia.

The sings of I, II and II degree of the Order are the crosses in the midst of which there is a white enamelled medaillon, containing a crown of gold-plated silver and red enamel.

Autor: Veljko Malinar
Izvor: Numizmatika, spomen izdanje 1928-1978, HND, Zagreb, 1978.
Slike: GMIC.co.uk (uvodna slika)

Otkup odlikovanja, ordena, medalja, vojnih oznaka

Otkup ordena Jugoslavenske krune, otkup ordena i medalja, otkup vojnih oznaka

Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr