Neobični motivi na srednjovjekovnim novcima Slovenije

Poznato je da su postojale takozvane „granične“ kovnice koje su u srednjem vijeku radile na području današnje Slovenije, samo oko 40 godina. Sve ove kovnice, do sada ih poznajemo jedanaest, nastale su najedanput, kao gljive nakon kiše, kad je uslijed konjunkture u graničnoj trgovini s Ugarsko-Hrvatskom bilo potrebno mnogo omiIjenog srebrnog novca frizaškog tipa pa je kovanje tog novca donosilo tadašnjim svjetovnim i crkvenim vlastima velike koristi. U tom kratkom razdoblju iskovano je mnogo interesantnih vrsti denara, od kojih neke, najizrazitije, želim ih prikazati u ovom članku. „Granične“ kovnice u Sloveniji pretežno su podražavale novčane tipove koruških kovnica. Ali kovale su i nove originalne tipove, osobito kovnice, gdje su radili talijanski kalupari ili gdje je bio jak njihov utjecaj.

Tako je nastao najljepši skledasti denar iz ljubljanske kovnice, za kojeg se smatra, da je uopće najljepši srednjovjekovni denar srednje Europe. Sliku prednje strane tog lijepog novca donosimo povećano. Na njemu je vojvoda, Koruške i Kranjske Bernard (1200. – 1256.) jašući na konju. U desnoj ruci drži koplje sa zastavicom, uokolo je natpis: BERNARDVS DVS. Druga strana tog novca, manje interesantna, kopija je denara tršćanskog biskupa Givarda iz godine 1203. Rever: zgrada s ulaznim vratima nad kojima se diže stup s dva romanska prozora i kupolom, te natpis LEIBAGENSES DE.

Drugi denar, kojeg želim prikazati potiče iz kovnice Kamnik, gdje su također radili talijanski kalupari. To je vrlo interesantan novac graničnog grofa Henrika IV. (1204. - 1228.). On drži u desnoj ruci lovačko koplje, što se inače ne vidi na novcima. S lijevom rukom drži liljan. Uokolo natpis: HENRICVS COMES (Luschin br. 142). Rever strana novca kopija je najobičnijeg frizaškog denara: pročelje crkve s dva stupa, na krovu križ.

Također iz Kamnika potiče treći denar s originalnim likom. Na prednjoj strani tog novca vidimo vojvodu Friderika II. Babenberškog (1230. - 1243.), u desnoj ruci, drži mač a u lijevoj trougli štit. Od pojasa, mu visi ratni lanac, ovo malo poznato srednjovjekovno oružje, koje, kao što mi je poznato, inače nigdje na novcu nije bilo prikazano. Uokolo treba da bude natpis STAINER (kamniški). Na reveru se nalazi kula s dva tornja na kojima su barjaci. (Luschin br. 213).

Da je u ono vrijeme bila omiljena zabava lov s lovačkim sokolima očito je na idućem primjerku novca iz kovnice Gutenwert-Otok. Novac je dao kovati vojvoda Henirik IV. Andechs-Meranski (1215. - 1228.). Na prednjoj je strani vojvoda s plaštem preko ramena, drži u desnoj ruci liljana u lijevoj lovačkog sokola. (Luschin br. 155)

Peti primjerak pokazuje kako je srednjovjekovni kalupar jednostavno zamislio simbolični prikaz zajedničke crkvene i svjetovne vlade: vojvodski šešir pod crkvenom kupolom. Na prednjoj je strani tog denara sjedeći patriarh s krizom i knjigom. (Luschin br. 350)

Potpuno izvanredan tip frizaškog denara primjerak je broj 6 koji je kovan u Gutenwertu-Otoku. O pitanju, gdje je zapravo ovaj novac kovan, bilo je već dosta raspravljanja. Austrijski numizmatičar Koch(1) dokazivao je da je to novac beljaškog biskupa Thiema (1196. - 1202.) i da je veliko slovo T na novcu inicijal imena tog biskupa. Međutim, stil je denara takav da ga nikako ne možemo pripisati koruškoj kovnici u Beljaku. Zato ostajemo kod određenja Welzla i Luschina(2), da je kovan u Gutenvvertu-Otoku, za vrijeme vladanja freisinškog biskupa Otona II. (1188. - 1220.). Ovo potvrđuje također činjenica da je Gutenvvert-Otok u početku bio freisinški posjed, a glava na križu (križ sv. Andrije) glava je sv. Korbinijana iz grba freisinških biskupa. Na prednjoj strani novca nalazi se poprsje anđela sa sklopljenim rukama. (Luschin 152)


Slika 1.


Slika 2.


Slika 3.

Među novcima iz „graničnih“ kovnica zauzima posebno mjesto jedini srednjovjekovni spomen-novac, kojeg je dao kovati štajerski vojvoda Leopold II. Babenberški, (1195. - 1230.) godine 1222., kad je za promet otvoren novi zidani most preko Save tamo, gdje se danas nalazi mjesto koje je preuzelo ime mosta: Zidani most. Na svakoj je strani mosta bio po jedan toranj za obranu. Pošto je blizu mosta stajala crkva sv. Egidija, dali su na spomen-novac iznad mosta glavu jelena, koji je simbol toga sveca. Zapravo to bi morala biti glava košute, ali u srednjem vijeku znali su prikazati košutu samo s rogovima. Novac je prema Luschinu kovan u Gradcu (Luschin br. 302), pošto su blizu Gradca našli veću količinu tog denara. Naprotiv, Baumgartner kao i g. Fritsch u Gradcu zastupaju, s obzirom na stil tog novca, mišljenje da je vjerojatno Skovan u Brezicama, s tim se slažemo i mi. Na revuru je lav iz grba Babenberžana.

Osobito je impresivan novac Babenberžana iz Gutenwerta-Otoka koji je kovan nakon godine 1228. Na revuru se nalazi gornji dio lava i muško poprsje. Lav simbolizira štajersku vojvodsku porodicu Babenbergera. Na prednjoj je strani stojeći patriarh s dugačkim križem. (Luschin br. 125)

Na kraju još jedan izvanredan tip novca: denar iz nepoznatih kovnica. Na prednjoj je strani poprsje biskupa koji drži dugački križ i knjigu, na reveru se nalazi biskupska glava a pod njom vise na kolutićima tri križa. (Luschin 357) O problemu, što taj novac znači i kojoj kovnici pripada raspravljali su bez uspjeha Welzl, Harsanvi, Luschin i Baumgartner. Svi oni misle da ovaj lijepi novac potiče iz „granične kovnice“ ali koje, to ostaje još neriješeno. Ubrajamo ga među frizatike iz nepoznatih kovnica.

Pitanje je, kako to da je upravo u „graničnim kovnicama“ Slovenije kovano u tako kratkom razdoblju toliko originalnih i neuobičajenih tipova novaca koji moraju oduševiti svakog nemizmatičara i esteta. Veliki poznavatelj frizaškog novca Baumgartner(3) pisao je da je kovničarima bilo prepušteno da izaberu motive za nove emisije novaca. Oni su se najčešće poslužili poznatim motivima iz koruških i susjednih kovnica, ali su stvarali i nove, originalne motive, od kojih smo neke opisali u ovom članku.


Literatura

(1) Bernhard Koch, Ein Friesacher Pfennig des Bischofs Thiemo von Bamberg, Mitteilung der Numismat Gesellschaft Wien 195/07.
(2) Arnold Luschin, Friesacher Pfennige, Num. Zeitschr. Wien 1923., str. 75.
(3) Egon Baumgartner, Die Bliitezeit der Friesacher Pfennige, II. Teil, Wien 1959., 1961.


Summary: Unusual Motives on Slovenian Medieval Coins

The author treats the problem of „boundary“ mints situated on the territory of medieval Slovenia. Up to present day 11 such mints, active for about 40 years, were discovered in the farmer boundary region between Slovenian and Hungaro-Croatian lands. These mints hastily sprang up from flourishing trade in the region and the need of coining money of the frisatic type. These silvers, made by Italian diers, were distinguished by beauty of their motives.

Autor: Albin Pogačnik
Izvor: Numizmatika, spomen izdanje 1928-1978, HND, Zagreb, 1978.


Forum "Hrvatska numizmatika". Rasprave o numizmatičkim i srodnim temama.

Veoma rijetka medalja bana Jelačića

Jelačići kao hrvatski plemići poznati su od XVI. st., kada su davali oficire 'krajiškoj vojsci.

Posebno je zanimljiva ličnost grof Josip Jelačić (1801. - 1859.) koji je bio značajan u životu Hrvatske, Austrije i Ugarske. Kao hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (1848. - 1859.) i vojskovođa uspio je ujediniti veći dio Hrvatske, oslobodivši Rijeku i Međimurje od ugarske vlasti. Zamišljao je slobodu slavenskih naroda samo u savezu austrijskih zemalja i pod austrijskom krunom. Ukinuo je kmetstvo, protivio se uvođenju njemačkog jezika kao službenog, te ishodio podizanje zagrebačke biskupije u nadbiskupiju neovisnu o ugarskom episkopatu. Za austrijski dvor zaslužan je kao vojskovođa koji je bio odan kruni, te kao takav ugušio ustanke u Beču i Pešti.

Za Ugarsku je bio svakako nepoželjna ličnost jer je tražio za Hrvatsku slobode kakve je za sebe tražila Ugarska, a time je ugrožavao i smanjivao njezinu prevlast.

Godine 1854. podijeljena je Josipu Jelačiću-Bužinskom grofovska čast. Tom je prigodom Wenzel Seidan, medaljer iz Praga, izradio veoma lijepu spomen medalju. Taj Seidanov rad spada među najljepše medalje s likom bana. Banov lik izrađen je u vrlo lijepom, plastičnom i dosta visokom reljefu. Medalja je kovana u bronci, promjera je 46 mm i vrlo je rijetka. Prepričavalo se u krugovima starijih numizmatičara i medaljera u Zagrebu da je, navodno, bio izrađen i jedan primjerak medalje u srebru, koja je, navodno, bila predana samom banu. Taj se primjerak, unikat, čuvao u banovoj obitelji, ali ga do danas nitko nije vidio. Ljeti 1977. jedna je švicarska novčana institucija stavila u prodaju pedesetak veoma rijetkih austrijskih medalja. Među ostalima prodavana je i spomenuta medalja iz SREBRA.

Aver: poprsje bana Jelačića i natpis: GROF JOSIP JELAČIĆ-BUŽINSKI BAN. Ispod poprsja signatura autora: W. SEIDAN.
 
Rever: stilizirana ženska figura desnom rukom obujmila mač, lijevom rukom polaže lovorovu granu na grofovsku krunu koja se nalazi na carskoj povelji na jastuku. Postament na kojem je sve to smješteno ukrašen je grbom grofa Jelačića. Okolo po kružnici teče natpis PRIZNANJE ZASLUGAH BANA HRV. SL. I DALM. ZA CARSTVO AUSTR. Ispod lika je crta i godina 1854. Težina je srebrne medalje 42,5 grama, promjer 46 mm.

Kako je ova medalja obitelji Jelačić došla u prodaju, na žalost nije bilo moguće objasniti. Švicarska institucija nabavila je još 1966. g. dvadesetak rijetkih medalja od jednog sabirača iz Graza, ali ih je stavila u prodaju tek 1977. g.

Niti kontakti sa sabiračem u Grazu nisu dali rezultata jer se nije moglo konstatirati tko je i kada nabavio medalju. Možemo nagađati da je netko od Jelačićeve bliže rodbine otuđio medalju. Nećak Franjo živio je u Zurichu gdje je 1874. g. i umro, a jedna od dviju nećakinja udala se prije I. svjetskog rata i preselila u Graz gdje je i umrla.

Za naše medaljerstvo važno je da je jedna veoma rijetka medalja naše prošlosti ostala sačuvana i dopremljena u našu zemlju zaslugom jednog sabirača, entuzijasta.

Medalja bana Jelačića
Slika 1.

 

Literatura

Enciklopedija Jugoslavije, 4., Zagreb, 1960.
Ivan Rengjeo: Novci i medalje Jelačića bana, Sarajevo, 1931.
Johann Horsky: Katalog, V Teil, Miinzen und Medaillen der Oesterichisch Ungarischen Monarchie, Frankfurt am Mein 1911., broj 7373.


Summary: A Rare Medal of Banus Jelačić

After a shorter report on life and activity of Croato-Slavonian and Dalmatian Banus Josip Jelačić 1801 - 1859, the author describes a very rare silver medal coined on occasion of his promotion to the rank of a count. The medal was not registered until now.

Autor: Irisav Dolenec
Izvor: Numizmatika, spomen izdanje 1928-1978, HND, Zagreb, 1978.


Forum "Hrvatska numizmatika". Rasprave o numizmatičkim i srodnim temama.

Red bana Jelačića

Red bana Jelačića

Red bana Jelačića je izrađen od srebra; ovalnog je oblika, veličine 50 x 45 mm. U sredini je krug, emajliran u bojama hrvatskog grba, na koji je položen medaljon od pozlaćenog srebra. U medaljonu je prikazano poprsje bana Jelačića u lijevom poluprofilu. Uokolo je natpis BAN JOSIP JELAČIĆ. Ispod medaljona su prekriženi mačevi. Na naličju je natpis u dva reda REPUBLIKA HRVATSKA, okružen tropletim ornamentom. Red bana Jelačića nosi se bez vrpce.

Mala oznaka Reda bana Jelačića je vrpca dimenzije 14 x 35 mm, izrađena od moariranog svilenog ripsa u bojama državne zastave, s pričvršćenom umanjenicom Reda, veličine 14 mm. Umanjenica Reda bana Jelačića je umanjeni otkov Reda, promjera 17 mm, ovješen na vrpcu široku 12 mm.

Red bana Jelačića se nosi na svečanoj odori oružanih snaga i redarstva, odnosno na građanskom svečanom večernjem odijelu, pričvršćen na lijevoj strani grudi. Mala oznaka se na odori oružanih snaga i redarstva nosi na lijevoj strani grudi. Umanjenica Reda bana Jelačića se nosi u lijevom zapučku građanskog odijela, odnosno ako ima više umanjenica odlikovanja, na lijevoj strani suvratka. Žene nose umanjenicu na lijevoj strani grudi.

Na osnovi članka 6. Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske, Red bana Jelačića zauzima po važnosnom slijedu 9. mjesto, iza Reda Nikole Šubića Zrinskog. Autor idejnog rješenja je Kruno Bošnjak, izrada Radionica primijenjenih umjetnosti, Zagreb.

Izvor: Hrvatska odlikovanja, Narodne novine, Zagreb, 1997.

Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja

Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!

Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!

Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr

O Njegoševu zlatnom perunu iz godine 1851.

U modernoj jugoslavenskoj numizmatici posve je zapostavljeno istraživanje pokusnih otkova, oglednih medalja za natječaje raspisivane uz predviđena nova izdanja, papirnatih novčanica nepuštenih u optjecaj, raznih pretisaka i drugih sličnih „mutnih područja“. U posljednje je doba otkriveno i objavljeno (na žalost, obično na nezadovoljavajući način) prilično mnogo do sada nepoznata materijala, ali ostalo je još mnogo više nerazjašnjenih pitanja. Među numizmatičarima kolaju glasine o fantomskim izdanjima, no praksa pokazuje da i u takvim šaputanjima gdjekada ima istine pa se dugotrajna i mučna istraživanja ne izjalovljuju bez iznimke. Mnogo krivnje leži na samim numizmatičarima, ali i objektivne su teškoće nesumnjive i dobro poznate svakomu tko se bavi u nas istraživačkim radom, a osobito je nezgodno što se najveći dio i materijala i podataka nalazi u inozemstvu. Tamo su pak naši numizmatičari s više razloga u neravnopravnu položaju prema stranim takmacima. Tako je prije šest godina u Beču prvi put nakon više od jednoga stoljeća iskrsao jedan primjerak Jelačićeve „cvancike“. Iskrsao, i nestao u Sjedinjene Države Amerike kupcu anonimnomu po američkome običaju. Uspjela se samo razriješiti zagonetka koja nas je golicala još od poznate Renđelove studije o Jelačićevim novcima i medaljama, tj. zašto je ipak nekoliko križara preživjelo carsku zabranu, a „cvancika“ nijedna, iako se iz poznatih podataka ne vidi razlog za to, izuzmemo li Renđelovu pretpostavku da se na njoj nije nalazio lik novoga cara. Ta se pretpostavka i potvrdila - na cvanciki iz 1849. bio je Ferdinandov lik, premda je Franjo Josip još 1848. istupio na prijestol. 
                          
Iz istoga doba potječe još jedan neobičan južnoslavenski novac na koji jugoslavenska numizmatika nije obratila gotovo nikakve pažnje, jedino se u Katalogu novca Srbije i Crne Gore 1968 - 1918. Vojislava Mihailovića i Dragoslava Glogonjca spominje da je „još za svoga života, Njegoš . . . planirao da izda novac i udari temelj crnogorskoj moneti, ali dalje od probnih otkova nije se otišlo.“ (str. 43). Koliko mi je poznato, u numizmatičkoj literaturi ništa se više ne govori o tome pitanju.

To ne znači da uopće ništa nije poznato. Još 1949. izdao je historičar Risto J. Dragićević knjigu Članci o Njegošu (naklada „Narodne knjige“ u Cetinju). U njoj se na str. 167 - 171 i(+ ilustracija) nalazi prilog „Njegošev novac“. Neće biti na odmet da u najkraćim crtama prenesem sadržaj  toga napisa.                                                            

Dragićević prvo iznosi kako se Njegoš u ožujku 1851. upoznao u Napulju s Karlom Rotschildom (1788.- 1855.). 0 tome piše Ljubomir Nenadović u Pismima iz Italije (11. sv. „Celokupnih dela“, Beograd 1894., str. 29-31), koji kaže da je Rotschild predlagao Njegošu kovanje novaca. Dalje o tome Nenadović ništa ne zna, samo što spominje kako je Njegoš u travnju 1851. išao u Vatikansku kovnicu radi kovanja medalja (Lj. N., sv. 12, str. 53). Dragićević navodi još jedan podatak iz toga doba prema kojem je tu medalju izradio najbolji napuljski čelikorezac.  
                        
Njegoš je umro na Cetinju 19. listopada 1851. O njegovim namjerama i poduzetim radnjama za kovanje novca nije se ništa znalo do 1896. Tada je dr. Lazo Tomanović objavio svoju monografiju o Njegošu kao vladaocu i u njoj dodatak u kojem kaže kako je, pošto je već knjiga bila sva složena i prelomljena, u Biljardi se našla škrinjica s čeličnim kalupom za kovanje znatnoga novca. Tomanović je opisao izgled kalupa i iznio svoje pretpostavke o tome zašto se o cijeloj stvari nigdje ne govori u službenim dokumentima. 

crna gora zlatni perun

Slika 1.

Koliko se god to činilo nevjerojatno, Tomanovićevu otkriću nitko nije posvetio pažnje. Škrinjica s kalupom i njegovim metalnim postoljem nestala je za austrougarske okupacije, kada su Austrijanci pretapali crkvena zvona, trofejne topove s povijesnim značenjem i sve kovinske predmete do kojih su mogli doći, o čem Dragićević donosi dokumentaciju. A onda se 1947. pokazalo da kalup ipak nije nestao bez traga, jer je jedan crnogorski činovnik Stevo L. Lopičić, još 1909. uzeo s kalupa voštani otisak. On je 1947. otkupljen za cetinjski muzej, a umirovljeni Lopičić dao je izjavu koja se također čuva u muzeju i iz koje Dragićević navodi najvažnije dijelove. On u svojoj radnji donosi i sliku otiska, znatno uvećanu. Ona se u potpunosti slaže s opisom u Tornanovićevoj monografiji, prema kojem imamo s jedne strane u lovorovu vijencu (ćirilicom) ZLATNI / PERUN / 2. TALIRA, „a iznad natpisa iz stisnute ruke strijele u dva pravca sijevaju; na drugoj stra¬ni natpis: (ćirilicom) CRNA GORA/ 1851., a oko natpisa zmija se savila“.

Koliko mi je poznato, slika „peruna“, u nešto manjem razmjeru, objavljena je još jednom u Njegoševu albumu, Cetinje, Narodna knjiga, 1951., uz stotu obljetnicu smrti, na str. 80, uz kratku bilješku na str. 94. Originalni je promjer zlatnika 15 mm.

Dragićević je svoj članak iz 1949. završio pozivom da se uz Njegoševu stotu obljetnicu smrti 1951, otkuje prema sačuvanome otisku nekoliko primjeraka zlatnih peruna. No to nije učinjeno.                                                                                

Prema Dragićeviću bi se činilo da „perun“ ne postoji u obliku novca, a to se ne slaže s navedenom bilješkom u Katalogu Mihailovića i Glogonjca. Koliko sam mogao utvrditi, u SFRJ nema nijednog „probnog otkova“ ni u privatnom ni u javnom vlasništvu. No bit će da su autori Kataloga ipak u pravu. Za Njegoševim zlatnikom tragam već gotovo tri desetljeća i svagdje je traganje posve bezuspješno, osim u Velikoj Britaniji.  

Iako nisam uspio doći ni do jednoga komada, ipak nešto znači i činjenica da samo u toj zemlji u više navrata od raznih međusobno nepovezanih ljudi dobivam izjave da su „nešto čuli“ ili „nešto vidjeli“. Pismenim putem ili za kraćega boravka te se stvari ne daju istjerati na čistac, ali tko bi se na licu mjesta dobro potrudio, vjerojatno bi imao uspjeha, jer tragovi na koje nailazim, nalikuju po mom iskustvu onima koji obično donose ploda. No ipak mislim da je i prijedlog R. Dragićevića iz 1949. još uvijek zanimljiv i aktualan, a lako ostvarljiv. Numizmatičari bi se svakako obradovali.


Summary: On Njegoš's Golden Perun of 1851

The idea of the article is to warn us to pay more attention to events or facts that pass by out of our control. So the author indicates numerous samples of coinages, medals or bank-notes not put to circulation. An example of our indolence is the so called Jelačić's cvancika being recently sold in Vienna. Following is a detailed information on Njegoš's Perun made in gold. A rather poor print of Perun in wax is known but good enough to serve as a proof of its existence either as sample or perhaps as memorial money.                                                     

Autor: Dalibor Brozović
Izvor: Numizmatika, spomen izdanje 1928-1978, HND, Zagreb, 1978.

kovanice i novčanice Jugoslavije

Numizmatički katalog: Kovanice i novčanice Jugoslavije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije – 2. izdanje, 2011. – 40 EUR. Besplatna poštarina - NARUČI!