Bizantska ratna kovnica u Saloni

„Malo imade starinskih gradova kojima se ime jošte očuva, a vidjet je toliko malo tragova njihova nekadašnjeg sjaja i veličine, kao što upravo u Solinu“.
Don Frano Bulić(1)

U tom našem Solinu, uz mnogobrojne već pronađene tragove sjaja i veličine, krenimo da pronađemo tragove kovnice bizantskog ratnog novca. Jer, već su nađeni bakreni novci cara Justinijana (527 - 565.) koje po njihovim karakteristikama ne možemo pripisati niti jednoj do sada poznatoj kovnici bizantskog carskog novca, a za koje se pretpostavlja(2) da su kovani u vrijeme bizantsko – istočno - gotskog rata (535 – 555.).


Hic Salona, Hic Salta

Salona je bila glavni grad rimske pokrajine Dalmacije(3). Zahvaljujući tako i svom geografskom položaju, Salona je bila središte političkog, administrativnog, kulturnog i privrednog života Dalmacije. Izgradnjom Dioklecijanove palače u blizini Salona je postala vrlo cijenjena u zapadnom svijetu. Mnogi bogati Rimljani doselili su se u nju. Procvalo je brodarstvo, radionice oružja i oruđa, štavljaonice kože i krzna, tkaonice, mastionice, kiparske radionice, mlinice (vodenice) itd. Bosna je bila bogato zaleđe: ruda, stoke, koža, krzna(1), vune itd. Salona je imala veliku luku (portus), gradska kupališta (therme), vijećnicu (curia), gtavni trg (forum), amfiteatar, teatar, velike i raskošne hramove, čvrste kule, vodovod, razvijeno zanatstvo itd. Mogla se uspoređivati s najnapučenijim i najnaprednijim gradovima Zapadnog carstva. Po povjesničaru V. Klaiću(4) Salona bijaše mala slika i prilika svjetskog Rima te navodi riječi Konstantina VII. Porfirogeneta da je Salona bila velika kao pola Konstantinopola. E. Dyggve(5) ističe za arheološko proučavanje ranog kršćanstva Salonu kao najvažnije urbano područje na europskom tlu, te da je u doba Dioklecijana mogla imati oko 60.000 stanovnika.

Zaista je Salona bila velika u svakom pogledu sve do vremena početka burne seobe naroda u četvrtom stoljeću, a to je vrijeme početka raspada Rimskog carstva. Car Valens (364 - 378.) izgubi i glavu i odlučujuću bitku s Gotima 378. godine. I svi carevi koji su ga slijedili slično prođoše u borbama s Gotima, sve dok Teodozije I. Veliki (379 - 395.) s Gotima ne sklopi savez, pa od tada Germani postaju dobro plaćeni carski vojnici. Nakon Teodozijeve podjele carstva na Istočno i Zapadno, Salona je potpala pod Zapadno kojim je već vladao German Stilihon u ime mlađeg Teodozijevog sina Honorija. Tako su Germani počeli sudjelovati u propasti Zapadnog carstva dok konačno 476. godine Odoakar nije svrgnuo posljednjeg zapadnorimskog cara Romula Augusta u Rimu, a četiri godine kasnije dao ubiti Julija Neposa u Saloni i proglasio sebe za vladara Italije. Odoakrovu vlast u Italiji priznalo je Istočnorimsko carstvo, postavivši ga za magistra militum per Italiam. Odoakar nije imao ništa protiv toga da prizna vrhovna prava istočno - rimskog (bizantskog) cara i da Italijom vlada kao carski namjesnik. Na taj način Bizant je sačuvao prestiž, ali je faktički Italija i (naravno Salona) bila izgubljena za Imperij(6). Ipak, kasnije ovakva situacija nije odgovarala bizantskom dvoru i odnosi s Odoakrom su se pogoršali. To je iskoristio Bizant nagovorivši Teodoriha Amalijca, vođu Istočnih Gota iz Mezije, da krenu u rat protiv Odoakra. Teodorih krene u rat i porazi Odoakra 493. godine te postane kralj Istočnogotske kraljevine u Italiji, koja će egzistirati posebnim životom do 553. godine.

Tijekom tih šezdesetak godina opstanka Istočnogotske kraljevine prilike su se u Istočnom carstvu prilično normalizirale. Potisnuta svijest o nedjeljivosti i jedinstvu rimskog imperija razbuktala se u doba vladavine cara Justinijana koji je osjetio da mu je sveta dužnost uništiti Ostrogote i povratiti izgubljeni Zapad. ''Imamo dobre nade, da će nam Bog dopustiti da ponovno osvojimo zemlje starog rimskog carstva što smo ih zbog nehata izgubili'', službeno je izjavio Justinijan. Tako su otpočeli ratovi za Afriku, Siciliju, Španjolsku, za Italiju, Dalmaciju, jednom riječju rat za Sredozemlje i njegovo ponovno ujedinjenje u veliko i jedinstveno carstvo - Imperium Romanum. Nas posebno zanima rat za Italiju i Dalmaciju, ali samo rat zbog kojeg je Bizant, nakon što je osvojio Salonu, u njoj kovao svoje bakrene novce koji su bili potrebni generalima da bi platili troškove vojnog pohoda u Italiju.

Rat za Italiju i Dalmaciju vođen je s promjenjivom srećom. Salona je često mijenjala gospodara. Godine 535, 545. i 551. Justinijanovi su generali organizirali u Saloni daljnje pohode prema zapadu. General Belizar je čak prezimio u Saloni 545. godine, a Narzes je u Saloni pripremio svoju treću i odlučujuću vojnu protiv Ostrogota 552/555, poslije koje je Salona definitivno pala pod Bizant. Taj je rat bio vrlo skup, uz to je bila poznata škrtost cara Justinijana koji svojim generalima nije davao ni mnogo vlasti ni puno novca(7), a generali su bili zaduženi da regrutiraju i izdržavaju svoju vojsku. Sad mozemo lakše razumjeti da je skupi rat natjerao Belizara i Narzesa (ili samo jednog od njih) da u pomanjkanju novčanih sredstava kuju bakreni novac u Saloni za plaćanje vojske. Vjerojatno da ovo kovanje nije bilo tehnički teško izvesti jer je Salona već možda i imala kovničku tradiciju(8). Naš uvaženi stručnjak za kasnorimsku numizmatiku Bartol Zmajić pretpostavlja(8) da su postojali svi preduvjeti za kovnicu u Saloni još prije ovog rata, tj. već negdje između 475. i 480. godine, u kojem je razdoblju u Saloni vladao zapadnorimski car Nepos ali samo de iure, a de facto je bio opkoljen s kopna barbarskim plemenima. S mora mu nije mogla priticati novčana pomoć (novac iz redovnih carskih kovnica), jer je more kontroliralo vandalsko brodovlje. Stoga Zmajić opravdano misli da je u Saloni Nepos kovao zlatne triense, iako na reversu nemaju oznaku kovnice nego općenito COMOB.
 

Pa ako i nije bilo neke kovničke tradicije u Saloni, nije moralo biti većih problema da generali osnuju i pokrenu rad neregularnih vojnih kovnica.

Da se je bakreni novac kovao u Saloni potkrepljuje Grierson(2) činjenicom, da se ovaj novac nalazi samo na području današnjeg Solina te u Italiji, i to u većim količinama u Italiji, što je i normalno s obzirom da je kovan u Saloni a trošila ga iskrcana vojska u Italiji. Da su ga kovale talijanske kovnice one bi vjerojatno stavile bar neku svoju oznaku, jer sve kovnice iz tog doba s područja Italije imaju oznaku mjesta kovanja.

Zbirka Arheološkog muzeja u Zagrebu posjeduje primjerke uglavnom s područja Solina, a otuda potječu i svi komadi iz zbirke autora ovog članka.

Salona očito nije bila redovna kovnica carskog novca što se da zaključiti iz slijedećih činjenica: na novcu nema nikakvih oznaka godine, kovnice, oficina ili bilo što drugo po čemu bi se ovaj novac mogao pripisati nekoj već poznatoj carskoj kovnici; velika je i oscilacija u težini novca, npr. najteži polufollis 4,19 gr i najlakši 1,10 gr. To naglo odstupanje u težini u kratkom razdoblju postojanja kovnice uočljivo je kod uspoređivanja komada Dumbarton Oaks collection (DOC), kolekcije zagrebačkog Arheološkog muzeja (AMZ) i autorove zbirke (A) kako slijedi:



Zbog pomanjkanja metala opadala je težina novca, a vjerojatno je zbog istog razloga i prekivan bakreni novac nekih ostrogotskih kraljeva što se da zaključiti po prekovu jednog bakrenog novčića kralja Teodahada (534 - 536) kovanog u Raveni (naveden(6) na str. 74, pod br. 16, slika na tabli 12.) prekovanog u Saloni. Po prekovu ovog Theodahadovog novca s natpisom koji je ostao djelomično čitak INVIC (TA ROMA) opisan na strani 188. pod br. 360. 2, slika pod istim brojem na tabli XLVIII(2), Grierson zaključuje da je kovnica u Saloni radila oko godine 540.


Karakteristike ovog bakrenog novca

Kovan je po običaju od lošeg bakra kao follis (M), polufollis (K) i decanummium (I) ne odudara po svojim karakteristikama od ostalih kovova redovnih kovnica tog doba izuzev promjera i težine. Razlika je očita jedino na reversu. Na aversu je uglavnom uobičajen, ujednačen lik, bista Justinijana kod follisa, puno lice, kruna na glavi, u desnoj ruci globus s križićem, na lijevom ramenu štit, u polju desno do glave križ. Na reversu u ravnom polju ispupčeno slovo M iznad kojeg u sredini mali križ, nikakvih nema oznaka kovnice i sličnog. Kod polufollisa i decanummiuma na aversu bista s diademom poludesno, kopča i paludamentum, a na reversu ravno polje i u sredini ispupčeno slovo K odnosno I bez križića. Natpis oko glave uglavnom je na svima isti, s nekim odstupanjima, a trebao bi biti DN IVSTINI ANVSPP.

Dakle, kod ovog novca je najkarakterističniji revers, vrlo jednostavan, bez oznake kovnice, dok sve ostale kovnice stavljaju svoju oznaku, a to samo potvrđuje pretpostavku da Salona nije bila redovna carska kovnica već samo ratna, pokretna, koja je stjecajem okolnosti proradila u Saloni - odskočnoj daski Justinijanovih trupa u osvajanju Zapada. Sama činjenica da je novac kovan u ratnim prilikama objašnjava činjenicu da novac nema umjetničkih kvaliteta. Rat je, dakle, bio razlog što ovaj novac nije tehnički na visini.

No ponekad se ipak čini da regrutacija nije mimoišla ni dobre gravere. Iz lika cara ipak zrači snaga ratnika. Kruto stiliziran, grubih crta ipak odaje ruku umjetnika, a lijepo oblikovano slovo K na reversu rađeno je zaista dotjerano, majstorski, sa smislom za raspored na plohi. Nekoliko karakterističnih fotografija priloženih u tabeli br. 1 predstavit će ljepotu ovog novca cara Justinijana.

Vojska i rat nažalost ne štede ljudske tvorevine, već ih ruše, pa je vjerovati da i bizantsko - istočnogotski rat nije poštedio kalupe i sprave za kovanje. Ako su i slučajem ostali tragovi Salonske kovnice, pali su na milost i nemilost prirodnom tijeku vremena, jer ne smijemo zaboraviti da su predjeli Salone, za koje bi se moglo pretpostaviti da su bili lokacija kovnice, prekriveni i do tri metra visokim naslagama koje je voda nanosila s planine Kozjaka.

Rijeka Jadar, koja je snagom svoga toka mogla imati i udjela u kovanju ovog novca, vjerojatno je mogla zamesti trag ovoj kovnici. Vrijeme gradi, one razgrađuje, ali vrijeme i razotkriva, pa se može očekivati da s vremenom i zalaganjem arheologa i numizmatičara uskoro jos i više saznamo o Salonskoj kovnici. Glavno je početi. Grierson(2) je počeo, a Whitting(10) i Sear(13) već uvrstio Salonu u svoju kartu bizantinskih kovnica. I ja prilažem kartu (v. kartu iznad) i označujem Salonu kao kovnicu bizantinskog novca.

Ono što su Wroth(11), Sabatier(12) i ostali pripisivali nepoznatim kovnicama, mi danas možemo malo smjelo ali ipak ne bez osnova pripisati ratnoj kovnici u Saloni.





Literatura

1. Don Frano Bulić: Po ruševinama Solina, Zagreb 1900.
2. A. R. Bellinger i P. Grierson: Catalogue of the Byzantine coins in The Dumbarton Oaks collection, volume one, Washington 1966.
3. Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Zagreb MCMLXIV, knjiga 7, strana 103.
4. Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata, od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, knjiga prva, strana 36.
5. E. Dyggve: History of Salonitan cristianity, Oslo 1951.
6. Georgije Ostrogorski: Istorija Vizantije, Beograd, II izdanje ''Prosvete''.
7. Steven Runciman: Byzantine civilisation, prijevod u izdanju ''Minerva'' Subotica, Beograd, 1964.
8. Bartol Zmajić: Novci Juliusa Neposa (474.- 480.), Numizmatičke vijesti br. 10, godina IV, 1957.
9. W. Wroth: Western and provincial Byzantine Coins, Chicago MCMLXVI.
10. P. D. Whitting: Byzantine coins, 1973.
11. W. Wroth: Imperial Byzantine coins, Chicago, MCMLXVI.
12. Sabatier: Monnays Byzantines, Graz, 1955.
13. D. R. Sear: Byzantine coins, London, 1974.


Summary
 
The author studies the copper coins (semifollis -K- and decanummium -I-) of the Roman Emperor Justinianus, from the collection of the Archaeological Museum in Zagreb and from his own collection. These coins were found in the region of Solin (Salona) and have not the characteristics of the coinages made in regular imperial mints (year, mint, officina mark). He agrees with the respected opinion of Grierson and on that basis he came to the conclusion that 48 coins are to be ascribed to the Salona mint which was the jumping board of the Justinianus' generals during the period of the Byzantine - Eastern Gothic war (535 - 555 A. D.).

After their essential characteristics, these coins cannot be ascribed to any hitherto known mint of Byzantine imperial coins, but after these same characteristics the conclusion can be drawn that such coins were not the regular imperial coins but war money because their weight differs from the original weight and because they do not bear regular marks which imperial mints have put onto the coins made in them.

Taking into consideration the fact that an expensive war of long duration was carried on as well as the proverbial avarice of the Emperor Justinianus, one can say that the Roman generals were forced to mint war coins and for this purpose was Salona the most convenient place. Therefore, such coins were found in Salona where they were coined as well as in Italy where they were spent by the there disembarked army. If these coins were coined in Italian mints, they certainly would bear a mark of the mint. Consequently, everything is to the advantage of the opinion that the coins in question were coined in the war mint at Salona, particularly when taking into consideration the opinion of our appreciated expert Zmajić that in Salona the coins were minted also at the time of the Emperor Nepos during the period between 475 and 480 A. D.

The author presents also a tabular statement of diameters and weights of all individual coins in question.

Autor: S. Bakota
Izvor: Numizmatičke vijesti, broj 32, Zagreb, godina 1974.

Coins Banknotes Militaria Store

Coins, Banknotes & Militaria Store - www.CBM-store.com